Zbogom što?

Ovaj blog spin-offan je iz ovog članka na sajtu serijala.com, i ako ste stigli ovdje, pretpostavit ću da se to dogodilo upravo tako što ste kliknuli na link u istome. Što opet znači da ste došli do kraja članka, na čemu vam čestitam i zahvaljujem na pažnji.

Potrajalo je da dignem guzicu (odnosno, doslovno, spustim guzicu pred tastaturu) od originalnog objavljivanja članka, no očekujte (vas oboje) polu-redovite objave recenzija, osvrta na usluge za kupovinu i konzumiranje filmova i serija te stare članke objavljene drugdje davnih vremena.

Primarno, sve što pišem o televiziji biti će na serijala.com, jer to je odličan sajt s odličnim urednicima i zapravo, trebali bi biti tamo umjesto ovdje.  Prije Serijale, moja črkanja mogli ste čitati na ovdje (ja nisam onaj duhoviti koji konstantno psuje).

Sadržaj ovdje prije svega je moja vježba za prstiće, jer čitajući radove ljudi koji znaju što rade i rade to fantastično – poput bivše ekipe s AV Cluba, sada na The Dissolve i nenadjebivo genijalnog Film Crit Hulka, pitam se čemu bi čitali ovo kada možete čitati njih. Odgovor je upravo u prvoj rečenici. Također, za deset godina hoću imati jedno mjesto na kojem mogu pregledno vidjeti koliko sam bio glup ili loše pisao.

Ako ćete već čitati, da znate u što se upuštate: članci će vjerojatno biti ekstremno dugi i vjerojatno nekoherentni, bez lekture i puno razmišljanja o čitljivosti, a kakve stavove možete očekivati, najbolje ću objasniti najdražim mi filmovima i serijama:

2001: Odiseja u svemiru najbolji je film ikada jer četrdeset godina kasnije nitko nije uspio ponoviti takav vizualni spektakl, takvu simfoniju slike i zvuka, takvu čaroliju. Nema druge bolje riječi od čarolije, jer koliko god puta gledao film, još uvijek mi nije sto posto jasno što se sve tu desilo, a opet čini mi se kao da mi je otkrio pitanje života, svemira i svega ostalog. I da, nisam niti nikada neću čitati vezane romane, jer film je dovoljno rekao sam po sebi.

The Big Lebowski najbolji je film ikad i ne znam je li moguće to objasniti, tu seriju fantastičnih nenadjebivih scena, taj zaplet koji nema nikakvog smisla i tu jednostavnu potragu jednostavnog čovjeka za odštetom jer su mu se popišali po tepihu.

Treći čovjek najbolji je film ikad jer je jednostavno prekrasan. Od prvog akorda kitare na početku, preko prekrasne potjere kroz sjene i odjekujuće ulice Beča i (klišej, znam) monologa o satu s kukavicom do opet, posljednjeg akorda kitare na kraju; prekrasan, savršen film.

Annie Hall najbolji je film ikad jer je fantastično dirljiv prikaz međuljudskih odnosa i jedini film koji mu je blizu je Linklaterov Before Sunset i manjim dijelom, Before Sunrise.

Mulholland Drive najbolji je film ikad jer je apsolutno savršen i kompletno je utjelovljenje aposlutno svega što tražim u filmu, vrhunac Lyncheve genijalnosti i daleki vrhunac karijere Naomi Watts. I tko vam kaže da nema smisla, laže vam.

The Wire i The Sopranos najbolje su serije koje su ikad nosile ime TV serija i ne vidim da će im se bilo što na istom mediju približiti u bližoj budućnosti, koliko su nadišle sam koncept “TV serije”.

Buffy the Vampire Slayer i Lost serije su koje su promijenile način na koji gledam na medij i malo koja me djelićem angažirala i ostavila trag kao one.

Arrested Development apsolutni je vrhunac američke komedije, jedino Seinfeld i Curb Your Enthusiasm su mu blizu.

Spaced je bezbožno uopće zvati serijom jer kada ga gledam, ne gledam seriju, već pretjeranu i malo izmijenjenu verziju svog života i ako postoji nešto što je glas moje generacije, to je to.

To bi ukratko bilo to.

Za kraj, nekoliko lista: