WHIPLASH (2014)

WHIPLASH (2014)

Film o studentu prestižne njujorške muzičke škole koji želi postati najvećim jazz bubnjarem u povijesti (Miles Teller) i njegovom odnosu sa brutalno zahtjevnim profesorom (J.K. Simmons) nahvalili su kritičari, industrija i publika, a među drugim na prvi pogled kalkulantskim filmovima nominiranima za Oscara (THE THEORY OF EVERYTHING, THE IMITATION GAME) daleko mi se najviše isticao kao potencijalno odličan. No usprkos svemu tome, nije mi se svidio.

Što ne znači da je film loš. Vrlo je efektan prikaz prolivenog znoja i krvi u potjeri za savršenstvom, u ovom slučaju bubnjanja. Miles Teller je sjajan i opet ću ponoviti kako mislim da ga očekuje stvarno dobra karijera, a još se više pričalo o odličnosti izvedbe J.K. Simmonsa, koja jest nedvojbeno odlična, ali zapravo nije ništa neočekivano niti je neobično Simmonsa vidjeti u ulozi učitelja sličnog drill sergeantu koja od njega zahtijeva deranje, psovanje i bijesne poglede – svojim dugogodišnjim radom istu je već usavršio pa jedina osobina svojstvena ovoj ulozi ostaje njena eksponiranost, što minutažom, što univerzalnim pohvalama.

Problem je u tome što nisam siguran što želi reći. Je li Andrew muzički genije čiji je talent trebalo izbrusiti drilanjem ili samo dobar bubnjar koji je brutalnom vježbom uspio postati vrhunski. Ne isključujem da je problem u meni, jer nemam sluha i ne znam prepoznati razliku, ali ne znam ni je li to bitno; pa je poanta filma samo da budeš vrhunski u nečemu nužno biti šupak (kao što su to oba glavna lika), a možda je i samo tužan prikaz stvarnosti da geniji moraju žrtvovati “normalne” ljudske osobine.

Doduše, vjerujem da film pokazuje da ni u kojem slučaju to nije pozitivno, s vrhuncem u sceni kada se Andrew krvav diže iz razlupanog auta nakon saobraćajke i trči da stigne na nastup.

Nadalje, posljedični je problem kad glavnog lika smatrate šupkom nemogućnost uživanja u njegovom finalnom trijumfu (za koji smo znali da dolazi), koliko god isti bio tehnički impresivan. I dok razumijem poruku da se tek nakon što poznajete nešto u dubinu, svakim taktom osjećate taj tempo, možete stvoriti nešto van zadanih okvira, nije mi to ovdje dobro prikazano. Jer, da li Andrew u ovom slučaju zna improvizirati na temu ravno dvije skladbe koje je naučio (Whiplash i Caravan) ili nekako magično sad razumije čitav jazz. Čini mi se da kraj filma, iako nenamjerno, želi sugerirati potonju tvrdnju.

“Poruka filma” je glup i ograničavajuć kriterij po kojem bi se neki film trebao ocjenjivati (i općenito ne volim niti koristiti niti se obazirati na tu sintagmu*), no svaki film želi nam ili nešto reći o ljudskosti i osjećajno se povezati s nama, bilo to time da nas natjera na suosjećanje, razmišljanje ili samo zadivi vizualima, a Whiplash je donekle uspio samo u poticanju pitanja “što čini talent ili vrhunskog umjetnika”. I dok je to dobra podloga za diskusiju i misao koju mi je ostavio u glavi, prilično sam siguran da ću brzo zaboraviti njegovo postojanje.

 

*uvijek se sjetim lika u DON’T BE A MENACE… koji je znao iskočiti tokom propovjedničkih monologa u filmu i viknuti “Message!”

Oglasi