Intimna kinematografska poezija Leosa Caraxa

xawyqmsu9v7vf4bwejbi

“HOLY MOTORS is perhaps one of the best movies Hulk has ever seen” naslov je neobično kratkog osvrta Film Crit Hulka na navedeni film i istovremeno izjava koja bi, s obzirom na Hulkov kritičarski status, svakog ozbiljnijeg gledatelja trebala potaknuti da istog smjesta pogleda.

Meni je, naravno, trebalo nešto više vremena. Prethodno ljeto napokon je došao na red, nakon što je stajao dugo u bespuću Netflix queuea. Jedino što je dulje ostalo od njegovog truljenja u istom je poplava spektra snažnih osjećaja na svaki spomen naslova.

Holy Motors gotovo mi se neprimijetno tako ušuljao među najdraže filmove i eksplodirao svojim savršenstvom dok je u isto vrijeme vjerojatno i najteži za opisati. Točnije bi bilo reći, nemoguć za opisati.

Ne zbog toga što je art-snobovska nakupina pretencioznih nerazumljivih scena (što nije), već zbog toga što je iskustvo filma bolje ako ne znate o čemu se radi – kao, uostalom, i kod svakog drugog filma, iako za svaki dobar film istovremeno vrijedi i činjenica da je nebitno znate li radnju unaprijed. Teško je o njemu pisati upravo zato što je apsolutno emocionalan, a nimalo didaktičan doživljaj, simfonija zvuka, slike i prije svega, glume.

Film je to o filmu, o filmskoj industriji, o poslu glumca i njegovim izazovima, a u isto vrijeme film o životu, o ulogama koje svi glumimo u različitim dijelovima života, o umoru i starenju, izgubljenim ljubavima i osobnim tragedijama, ali i radosnim, senzualnim i bizarnim intermecima na putu.

Holy Motors je i film u kojem ćete vidjeti najbolju glumačku izvedbu svih vremena, film za koji je Denis Lavant trebao dobiti minimalno jednog, a zasluženo jedanaest Oscara. (I svih drugih glumačkih priznanja na svijetu.)

Mr. Oscar je i njegovo ime u filmu – slučajno – možda, što se nagrade tiče, iako sam bio uvjeren da nije nimalo slučajno dok nisam pročitao Caraxovu biografiju.

Naime, pravo ime Leosa Caraxa je Alexandre Oscar Dupont.

Rođen je gotovo u isto vrijeme kao i francuski novi val, 1960. u Parizu. Radio je kao filmski kritičar prije nego što se okrenuo stvaranju filmova (umjesto da samo beskonačno trkelja o njima kao neki). Sa samo 24 godine napravio je BOY MEETS GIRL, crno-bijelu impresionističku romansu o mladom deprimiranom filmašu Alexu koji upoznaje suicidalnu Mireille. Naravno da film jednog mladog francuskog kritičara po dijelovima podsjeća i na Godarda i na Truffauta, no već je ovdje očita Caraxova idiosinkrazija isprepletenosti s njegovim vlastitim životom i romantičnost veća od života. Prejednostavno je i gotovo uvredljivo reći da je film prekrasno snimljen, kada svaki kadar zrači poezijom svjetla i sjene u svojoj beskrajnoj melankoličnosti.

Gotovo je neugodno, s druge strane, koliko film zapravo blijedi u usporedbi s njegovim sljedećim: MAUVAIS SANG (odnosno, BAD BLOOD). Doslovno je svaki kadar vizualna ekstaza prezasićenih boja koje pršte emocijama. Priča o buntovnom mladiću Alexu ponovno je o nedostižnosti ljubavi, upakirana u znastveno-fantastični kriminalistički zaplet. Svi superlativi jezika ovom filmu su nedovoljni da bi opisali njegovu ljepotu i koliko god ne volim gledanje scena van konteksta prije gledanja samog filma, ova u svojih nekoliko minuta pokazuje ne samo koliko je ovaj film magičan, već i općenito koliko film može biti nešto magično, kako vam može stvoriti trnce u rukama, čežnju u utrobi, nostalgiju za nekad pronađenom vlasi kose i ostaviti impresiju svojim bojama, muzikom i pokretom kamere.

Pet godina kasnije Carax završava svoju svojevrsnu trilogiju o ljubavi s LOVERS ON THE BRIDGE, o propadajućem alkoholičaru Alexu i postepeno slijepećoj Michele koji se zaljubljuju tokom svog beskućništva na naslovnom mostu. Opet, možda nije fer nazvati ga inferiornim prethodniku samo zato što nema toliko izraženo posebnu fotografiju iako je stilski potpuno prepoznatljiv, no u svakom slučaju, makar odličan, nedostaje mu vrhunac emocionalnosti prva dva filma.

Naslovnu ulogu redateljevog surogata Alexa u sva tri filma igra Denis Lavant, kao i u Holy Motors; dok su mu partnerice u filmovima Caraxove tadašnje djevojke: Mireille Perrier u Boy Meets Girl te Juliette Binoche u Mauvais Sang i Lovers on the Bridge, dodatno upotpunjujući autobiografsku crtu filmova. Od prvog filma Lavant je fantastična pojava, sjajne mimike i nevjerojatne fizičke ekspresivnosti, nerijetko izvodeći takve akrobacije da pomislite da ga je Carax našao u nekom cirkusu (nimalo ne iznenađuje činjenica da je u mladosti išao na tečajeve pantomime i cirkuskih točaka). Siguran sam da bi i on, kao i Julie Delpy i Juliette Binoche koje su prve veće uloge ostvarile u Caraxovim filmovima, također postao internacionalna zvijezda da nema takvo neobično grubo i nelijepo lice – i vrlo je tužno što to nije, jer vrhunski radi svoj posao.

Prvi Caraxov film bez Lavanta i jedini prema književnom predlošku izlazi osam godina kasnije, POLA X sa Guillameom Depardieuom i Yekaterinom Golubevom. Baziran na Melvilleovom romanu “Pierre ili dvoznačnosti” (naslov je akronim Pierre o Les Ambiguetes, a X broj draftova scenarija kroz koji je prošao) o buržujskom piscu koji otkriva da ima polusestru i život mu nakon toga propada dok s njom započinje incestuoznu vezu; film nije bio dobro primljen, jedino je kontroverze izazvala (odlična) nesimulirana scena seksa; no, iako površinski drugačiji od ostalih Caraxovih radova, sjajan je i van te scene, upečatljivo turobnog industrijskog štiha.

Nakon POLA X pripremao je razne druge projekte, no nenadana smrt partnerice Yekaterine Golubove koja se godinama borila s depresijom stopirala je sve te planove i vjerojatno bila primarno nadahnuće za Holy Motors u čijoj se srži njegova osobna tragedija duboko osjeća, za jednu apsolutno savršenu refleksiju života i umjetnosti i jedan od najljepših i najboljih filmova ikad.

Oglasi