Zbogom torrenti

Naklapanja o filmu i televiziji

Kategorija: Kino

BIRDMAN (2014)

(or: The Unexpected Virtue of Ignorance)

Birdman je kao rijetko koji drugi film obećavao već samo svojim sinopsisom (Mihcael Keaton u ulozi propalog glumca koji je davno doživio svoj vrhunac glumeći superheroja sličnog Batmanu), slikom Keatona u pernatom kostimu koja je uz to išla i činjenicom da iza njega stoji Alejandro Gonzales Innaritu.

Uz spomen Innarituovog imena dodatno je neobično bilo što je bio klasificiran kao komedija, jer jedina dva njegova filma koja sam gledao bile su brutalne drame: 21 GRAMS i BIUTIFUL, a ovaj potonji me svojom apsolutnom depresijom i odvratio od želje da gledam išta drugo što će taj čovjek napraviti. Volim sumorne drame, ali što je previše, previše je.

Sva ta generirana pozitivnost pomalo se istopila dok je došao prvo na domaći, a zatim i na moj osobni kino repertoar, usprkos brojnim nominacijama za nagrade, u krugovima mojih poznanika i timelineova na twitteru šuškanja su bila u spektru od negativnih do rezerviranih; što je sve pridonijelo nekom eksternom opterećenju gledanja filma koji zvuči tako odlično, a sve vam govori da je sranje.

Na žalost, na kraju je i ispao sranje.

Zanatski je stvarno sjajan: koliko god se privid snimanja u jednom neprekinutom kadru činio jeftinim trikom, odlično je izveden i daje mu neku posebnost, no ta posebnost ostaje na površini slično kao i sve izvedbe ispred kamere koje su vrhunski ekspresivne, ali u konačnici prilično šuplje.

Karakterno je film nakupina jednostavnih slikovničkih klišeja, od razvedenog glumca u pedesetima koji jebe mladu trideset-godišnjakinju, njegove buntovne kćeri koja ima problem s drogama i autoritetima, ali je super u duši*, do uštogljene brodvejske kritičarke (koja zvuči kao da slušam filmske repulzije); nitko nije potpuni zajeb, ni potpuni pobjednik, ali nema niti nijanse. Svi likovi i njihovi egzistencijalistički problemi nevjerojatno su plošni, a s neprekinutim kadrom upareni su čudni skokovi u fokusiranju na pojedine likove i situacije.

Kraj (prvi kraj) mogao je biti odličan kraj filma, ali ne ovog filma, već nekog gdje bi mogao biti trijumf pokazanog, dok ovdje onaj pljesak publike lažno odjekuje kao i ostatak filma. Posebno me rastužilo što bi u rukama nekog poput Charlieja Kaufmana film vjerojatno ispao fantastično. Najtužnije je upravo to što mi se čini da mu je tako malo falilo da bude odličan, što sam do sredine filma mislio “pa ovo i nije loše, ovo je dobro”, no što se više rasplitao, taj osjećaj je sve više tonuo dok ga nije zamijenilo potpuno razočaranje.

posebno još moram spomenuti činjenicu: koliko je jebeno nevjerojatno lijepa Emma Stone

JUPITER ASCENDING (2015)

Mjesecima nisam vidio buraza dok nismo prošli tjedan jedva uspjeli dogovoriti kino. Sjeli smo na pivu sat vremena prije predstave u 21.25, on je riješio karte ali napomenuo da je nešto vjerojatno zajebao jer je prvi put uzimao na Stars Club karticu tako da je predložio da krenemo nešto ranije (što po Cinestarovom vremenu znači da smo iz birtije izašli u 21.25 tako da stignemo riješiti eventualne probleme s kartom i doći na početak filma).

Došli smo do gospona na ulazu, buraz mu je pokazao QR kod na mobitelu, a ekran se odmah zacrvenio. Gospon je odmah skužio: “jooo, a zakaj ste kupili karte za krivi centar, odite na blagajnu vidit kaj se može”.

Dobrostivošću gospodične na ulazu (kojoj smo trebali kupiti čokoladu) smo dobili novu predstavu koja počinje u 22.10. Rekao mi je odmah “buraz, svjestan si da film traje dva sata? Što znači da završava poslije ponoći”. S obzirom da smo radni narod, to nam je obojici brutalno kasno. Ali kaj je tu je. Barem smo stigli popiti još jednu pivu (koja je isto bila prekratka za količinu catchupanja koju smo trebali obaviti).

I tako s dvije pive u mjehuru u 22.20 ulazimo u kino, a on mi odmah kaže: “znaš da ćemo se upišati do kraja filma” i ode riješiti tu situaciju. Meni se nije pišalo, ali znao sam da je u pravu.

Bitno mi je bilo reći sve ovo gore da postavim ovo kino iskustvo u ispravan kontekst: tokom cijelog filma mi se pišalo i spavalo, na trenutke sam i zadrijemao. Usprkos tome, siguran sam da mi konačan zaključak nije kriv: kako je ovo loš film. Zapravo, kako je ovo nepotreban film.

Negdje u svojoj srži on krije stvarno dobar film. Zapravo je odlična ideja da je jedna čistačica, imigrantica bez obrazovanja zapravo vlasnica Zemlje (koja je sama po sebi farma za proizvodnju eliksira života bahatom plemstvu svemira). Nešto je genijalno u misli da je naša kraljica čistačica koja se rola nebesima.

(Nego, kad ste zadnji put vidjeli čistačicu koja tak dobro izgleda – nemojte me krivo shvatiti, ja volim čistačice, ali nijedna koju sam upoznao nije izgledala ni blizu kao Mila Kunis)

Problem je što se film sastoji od ekspozitornih pričanja preklopljenih Channingom Tatumom koji se rolajući kroz svemir napucava s negativcima. Kako su se on i Jupiter zaljubili, gdje je tu kemija? Zašto bi posada Aegisa uopće navijala za njih, gdje im je motivacija? Sean Bean u ovom filmu nije umro, ali je zato barem izdao prijatelje da bi se poslije vratio na njihovu stranu.

Što je najmanji od detalja derivativnosti ovog filma: Dune, Star Warsi, tu su i natruhe Hitchhikera s beskonačnom birokracijom, s tom razlikom da je Jupiter Ascending kastriran od svake vrste humora. Osim onog nenamjernog tipa, poput vizure Channinga Tatuma s krilima. I na rolama. Isuse, te role.

Općenito za scenografiju ne znam što bih rekao. U isto vrijeme djeluje poznato i svježe, ružno jeftino i lijepo. Izgled glavnog negativca (Balema) potpuno je bizarno poremećen, u dobrom smislu: ima onaj neki tračak larger-than-life zloće kakvu jedan negativac u ovakvom žanru mora imati; čitav ovaj originalno zamišljen univerzum zapravo ima neku iskru zanimljivosti, ali je realizacija užasna. Možda i najgore od svega, muzika je loša i nimalo odgovarajuća – jako me na kraju razočaralo vidjeti da ju potpisuje meni jako drag Michael Giacchino.

Kružile su priče prošlo ljeto kako su GUARDIANS OF THE GALAXY jednostavan i derivativan film, ali pogledate njih i onda Jupiter Ascending i tek onda vidite koliko je teško napraviti dobar SF spektakl; slično tome, pogledate WINTER SOLDIERA i njegove akcijske scene kojih ima barem šest (možda i jednako kao ovdje, ali nisam brojao i sve su bile iste, tako da je mogla biti jedna ili tisuću), ali je svaka drugačija i u službi pogonjenja radnje. Ovdje su akcijske scene dosadni intermezzo dosadnih dijaloga Mile Kunis i jedne od njenih rođaka/braće/djece(?).

Često se zna i MATRIX kritizirati da je derivativan (od GHOST IN THE SHELLA do jeftine filozofije), ali Matrix je bio potpuno magičan, poseban i još uvijek mi beskrajno drag. Na žalost (i premda nisam stigao popratiti daljnji rad obitelji Wachowski), čini se da je bio i u njihovom opusu jedinstveno odličan.

WHIPLASH (2014)

WHIPLASH (2014)

Film o studentu prestižne njujorške muzičke škole koji želi postati najvećim jazz bubnjarem u povijesti (Miles Teller) i njegovom odnosu sa brutalno zahtjevnim profesorom (J.K. Simmons) nahvalili su kritičari, industrija i publika, a među drugim na prvi pogled kalkulantskim filmovima nominiranima za Oscara (THE THEORY OF EVERYTHING, THE IMITATION GAME) daleko mi se najviše isticao kao potencijalno odličan. No usprkos svemu tome, nije mi se svidio.

Što ne znači da je film loš. Vrlo je efektan prikaz prolivenog znoja i krvi u potjeri za savršenstvom, u ovom slučaju bubnjanja. Miles Teller je sjajan i opet ću ponoviti kako mislim da ga očekuje stvarno dobra karijera, a još se više pričalo o odličnosti izvedbe J.K. Simmonsa, koja jest nedvojbeno odlična, ali zapravo nije ništa neočekivano niti je neobično Simmonsa vidjeti u ulozi učitelja sličnog drill sergeantu koja od njega zahtijeva deranje, psovanje i bijesne poglede – svojim dugogodišnjim radom istu je već usavršio pa jedina osobina svojstvena ovoj ulozi ostaje njena eksponiranost, što minutažom, što univerzalnim pohvalama.

Problem je u tome što nisam siguran što želi reći. Je li Andrew muzički genije čiji je talent trebalo izbrusiti drilanjem ili samo dobar bubnjar koji je brutalnom vježbom uspio postati vrhunski. Ne isključujem da je problem u meni, jer nemam sluha i ne znam prepoznati razliku, ali ne znam ni je li to bitno; pa je poanta filma samo da budeš vrhunski u nečemu nužno biti šupak (kao što su to oba glavna lika), a možda je i samo tužan prikaz stvarnosti da geniji moraju žrtvovati “normalne” ljudske osobine.

Doduše, vjerujem da film pokazuje da ni u kojem slučaju to nije pozitivno, s vrhuncem u sceni kada se Andrew krvav diže iz razlupanog auta nakon saobraćajke i trči da stigne na nastup.

Nadalje, posljedični je problem kad glavnog lika smatrate šupkom nemogućnost uživanja u njegovom finalnom trijumfu (za koji smo znali da dolazi), koliko god isti bio tehnički impresivan. I dok razumijem poruku da se tek nakon što poznajete nešto u dubinu, svakim taktom osjećate taj tempo, možete stvoriti nešto van zadanih okvira, nije mi to ovdje dobro prikazano. Jer, da li Andrew u ovom slučaju zna improvizirati na temu ravno dvije skladbe koje je naučio (Whiplash i Caravan) ili nekako magično sad razumije čitav jazz. Čini mi se da kraj filma, iako nenamjerno, želi sugerirati potonju tvrdnju.

“Poruka filma” je glup i ograničavajuć kriterij po kojem bi se neki film trebao ocjenjivati (i općenito ne volim niti koristiti niti se obazirati na tu sintagmu*), no svaki film želi nam ili nešto reći o ljudskosti i osjećajno se povezati s nama, bilo to time da nas natjera na suosjećanje, razmišljanje ili samo zadivi vizualima, a Whiplash je donekle uspio samo u poticanju pitanja “što čini talent ili vrhunskog umjetnika”. I dok je to dobra podloga za diskusiju i misao koju mi je ostavio u glavi, prilično sam siguran da ću brzo zaboraviti njegovo postojanje.

 

*uvijek se sjetim lika u DON’T BE A MENACE… koji je znao iskočiti tokom propovjedničkih monologa u filmu i viknuti “Message!”

Christopher Nolan: The Dark Knight Trilogy (Blu-Ray) / Man of Steel (kino)

Pitala me već nekoliko puta jedna od vjerojatno dvije osobe koje prate ovaj blog o njegovom statusu; odnosno, parafrazirano “bitno da si u članku pompozno najavio novi blog, a onda ga ignorirao”.

Jebiga.

U jednu ruku, tako su se zvijezde poravnale; uz to, imao sam volju i namjeru pisati o nekoliko filmova, kako sam našao bolji način od VPN-a za zaobilaženje georestrikcija i slično, no, htio sam da prvi članak bude o Batmanu. U međuvremenu, otkako sam počeo ovo pisati, pojavio se Man of Steel, zatim i najava nastavka; tako da će članak biti i o tome; jer, s obzirom na to, ne mogu pričati o jednom bez drugoga. Da, ovo će biti ekstremno dugačko, upozoreni ste. Ili preskočite na sam kraj s opisom samog Blu-Ray seta.

Pročitaj ostatak ovog unosa »