BIRDMAN (2014)

by statler

(or: The Unexpected Virtue of Ignorance)

Birdman je kao rijetko koji drugi film obećavao već samo svojim sinopsisom (Mihcael Keaton u ulozi propalog glumca koji je davno doživio svoj vrhunac glumeći superheroja sličnog Batmanu), slikom Keatona u pernatom kostimu koja je uz to išla i činjenicom da iza njega stoji Alejandro Gonzales Innaritu.

Uz spomen Innarituovog imena dodatno je neobično bilo što je bio klasificiran kao komedija, jer jedina dva njegova filma koja sam gledao bile su brutalne drame: 21 GRAMS i BIUTIFUL, a ovaj potonji me svojom apsolutnom depresijom i odvratio od želje da gledam išta drugo što će taj čovjek napraviti. Volim sumorne drame, ali što je previše, previše je.

Sva ta generirana pozitivnost pomalo se istopila dok je došao prvo na domaći, a zatim i na moj osobni kino repertoar, usprkos brojnim nominacijama za nagrade, u krugovima mojih poznanika i timelineova na twitteru šuškanja su bila u spektru od negativnih do rezerviranih; što je sve pridonijelo nekom eksternom opterećenju gledanja filma koji zvuči tako odlično, a sve vam govori da je sranje.

Na žalost, na kraju je i ispao sranje.

Zanatski je stvarno sjajan: koliko god se privid snimanja u jednom neprekinutom kadru činio jeftinim trikom, odlično je izveden i daje mu neku posebnost, no ta posebnost ostaje na površini slično kao i sve izvedbe ispred kamere koje su vrhunski ekspresivne, ali u konačnici prilično šuplje.

Karakterno je film nakupina jednostavnih slikovničkih klišeja, od razvedenog glumca u pedesetima koji jebe mladu trideset-godišnjakinju, njegove buntovne kćeri koja ima problem s drogama i autoritetima, ali je super u duši*, do uštogljene brodvejske kritičarke (koja zvuči kao da slušam filmske repulzije); nitko nije potpuni zajeb, ni potpuni pobjednik, ali nema niti nijanse. Svi likovi i njihovi egzistencijalistički problemi nevjerojatno su plošni, a s neprekinutim kadrom upareni su čudni skokovi u fokusiranju na pojedine likove i situacije.

Kraj (prvi kraj) mogao je biti odličan kraj filma, ali ne ovog filma, već nekog gdje bi mogao biti trijumf pokazanog, dok ovdje onaj pljesak publike lažno odjekuje kao i ostatak filma. Posebno me rastužilo što bi u rukama nekog poput Charlieja Kaufmana film vjerojatno ispao fantastično. Najtužnije je upravo to što mi se čini da mu je tako malo falilo da bude odličan, što sam do sredine filma mislio “pa ovo i nije loše, ovo je dobro”, no što se više rasplitao, taj osjećaj je sve više tonuo dok ga nije zamijenilo potpuno razočaranje.

posebno još moram spomenuti činjenicu: koliko je jebeno nevjerojatno lijepa Emma Stone

Oglasi