Umjesto godišnje top-liste

by statler

Prošle godine sam jako malo pisao (čitava tri članka, od toga niti jedan na ovom blogu), a koliko god se ovaj članak činio dug, čini mi se i da sam pogledao jako malo filmova.

Da nisam pogledao na about page ovdje, vjerojatno bih opet ponovio neke fraze o polu-redovitom objavljivanju i tome koliko uopće ovo pisanje ima smisla. U jednu ruku osjećam se kao da sam petnaest godina prekasno uhvatio vlak pisanja bloga, nakon što su svi kul klinci davno prestali.

Lako je moguće da će ovaj članak biti i jedini ove godine. OK, barem vjerujem da ću postaviti i sve stare, da budu na jednom mjestu. I da se vidi koliko nisam napredovao već petnaest godina.

Najgore od svega, čitajući ovo završeno čudovište, shvatio sam i da nisam u ovih šest tisuća riječi gotovo ništa pametno rekao.

Opet me jednim dijelom od pisanja sprečavalo što sam si zadao da moram napisati nešto o HOLY MOTORS, filmu koji sam pogledao ljetos samo na temelju toga što je Film Crit Hulk napisao da mu je bio najbolji film prije nekoliko godina. Nisam nakon toga čak ni pročitao njegovu disertaciju o filmu, iako joj se jako veselim već mjesecima; zato što želim zapisati bez drugih inputa svoje misli o filmu. A u tom slučaju je to ekstremno teško. Prekrasan je to film, lako bi ga se moglo otpisati kao artsy preseravanje, ali ono što ga od preseravanja dijeli je iskrenost i dirljivost. Jer možda je teško reći što točno želi reći o glumi, čak i o filmskoj industriji, a na poslijetku možda i biti i alegorija o tome kako svi glumimo različite uloge kroz život, činjenica je da je nevjerojatno impresivan i svaka scena mu je brutalno dirljiva. Siguran sam da je najbolji film koji sam pogledao prošle godine.

Film s kojim sam započeo 2014. godinu bio je BEFORE MIDNIGHT i u jednu ruku mi je nevjerojatno da mi on ne drži gornju titulu, a u drugu mi je zbog toga prilično drago. Midnight je savršen kao i njegovi prethodnici i odlično zaokružuje Before trilogiju. Kao i kasnije fantastični Linklaterov BOYHOOD, u svoj svojoj introspekciji uspijeva biti nimalo sentimentalan, a opet duboko romantičan. Linklaterov glas je nezamjenjiv, isto tako nije ga teško otpisati postavkom da su svi njegovi filmovi samo autorova filozofska naklapanja ofrlje zamaskirana u priču. Nekad je to možda točno, možda ga ne bih trpio kada me sve njegove riječi ne bi potpuno pogađale, ali činjenice su drugačije. Koliko god sve Boyhoodove lovorike bile zaslužene, ova trilogija gotovo se jednako može pohvaliti svojim dugoročnim stvaranjem, a njen završni dio – za koji sam, kada je najavljen, smatrao da je nepotreban, da je BEFORE SUNSET bio savršeno zaokružen – zapravo je donio novu perspektivu na poznate nam likove. U jednu ruku, Boyhood je možda samo komprimirana ova trilogija, slična a opet potpuno različita. Slična jer kroz dugi period promatramo kako se likovi mijenjaju, njihovi pogledi i stavovi kako odrastaju, a k tome savršeno realistično odrađena.

Kod Boyhooda mi je apsolutno savršeno što se nije trudio pokazati nam ključne milestoneove koje bi očekivali (rođendane, vjenčanja, prvi poljubac, prvo pijanstvo, prvi dan u školi), već samo crtice odrastanja. I time biti kontrast završnom, bolno dirljivom monologu Patricie Arquette. Sjajno je i kako nema nekih dubokih veza koje se protežu djetinjstvom, prijateljstava koje Mason održava godinama, već je sve osim obitelji pokazano usputno. Ostat će mi dugo, dugo u glavi i nimalo nisam požalio što sam ga na slijepo platio $15 na iTunesima.

Ranije sam isto tako na slijepo kupio THIS IS THE END i nakon toga ga dugo nisam pogledao, čekajući pravi trenutak i pravo okruženje da bi ga na kraju pogledao jedno dokolično popodne, nakon što sam već sa sto strana čuo kako nije baš tako dobar (doduše, dok sam pogledao Boyhood već sam slično čuo i o njemu). No, i This is the End je stvarno dobar, u sasvim drugačijem smislu. Interna zajebancija nekolicine prijatelja koju su se usudili podijeliti s nama. Ili bi mogli reći, zašto bi to uopće morali dijeliti s nama, taj proizvod koji izgleda kao rezultat napušavanja upakiran da zaradi tako da se mi smijemo glupostima celebrityja, a oni se smiju nama dok broje novac. Samo što to uopće nije to: da, ležerno je i blesavo, ali na najbolji mogući način; apsurdno je do bola, bola od smijeha. Vratili su Backstreet Boyse, zaboga. Jer to mogu. Predobro.

Još jedan film koji svoje začetke možda ima u internoj zajebanciji, a samo se vještinom autora pretvorio ne samo u dobar film, već u remek-djelo, je WORLD’S END. Završetak Cornetto trilogije Edgara Wrighta ujedno je i njen najbolji dio, iako iz sva tri podjednako izvire ljubav. Ljubav prema filmu, iz koje nije izašla glupa površna parodija ili imitacija žanrova, već je na toj ljubavi izgrađena odlična priča, priča koja ima i vrlo ozbiljan podtekst, a opet je neizmjerno zabavna i prije svega, sjajno, sjajno režirana. Nikada prije (a vjerojatno neću ni nikada poslije) nisam skoro zaplakao na film u istom kontekstu kao ovdje: u sceni kada se Nick Frost bori protiv aliena u WC-u. Taj trenutak je bio toliko savršen da ga se sjećam i godinu dana kasnije. I ta trilogija također zaslužuje svoj zasebni članak pa neću sada trošiti više riječi na nju.

Zato nisam uopće bio sretan kada je Wright dao otkaz Marvelu već kada je nakon mnogo godina ANT-MAN skoro trebao postati stvarnost. U njegovim rukama to bi bio sigurno fantastičan film. No i ovako vjerujem da će biti dobar, jer Marvel postaje samo bolji. Ne sjećam se kada je neki nastavak s tolikim razmjerom nadmašio original kao CAPTAIN AMERICA: THE WINTER SOLDIER i kada je neki superherojski (ili akcijski ili špijunski) film bio toliko intrinsično pogonjen akcijskim scenama, kada je ta akcija bila tako jebeno dobro iskorištena u svrhu pomicanja radnje. Još je nevjerojatnije što je samo par mjeseci kasnije Marvel izbacio GUARDIANS OF THE GALAXY – film kojeg ne treba uspoređivati i rangirati u odnosu na Winter Soldiera, jer je na svoj poseban način zabavan. I to koliko zabavan. Toliko je blesavo jednostavan i over-the-top, a u isto vrijeme prizemljen svojim odličnim likovima. Da, dosta je igrao na nostalgiju, ali koga briga kad je tako jebeno zabavan i tako jebeno kvalitetno napravljen.

THE LEGO MOVIE je film kojem isto tako pokušavaju zamjeriti da previše igra na nostalgiju, dok uopće nije nostalgičan već ima bezvremenski sjajnu poruku o nesputavanju kreativnosti koja je upakirana u šarenilo pop-kulturnih referenci, ali nigdje one nisu bile bolje i potrebnije iskorištene. Smijao sam se od početka do samog kraja, kad su mi se oči malo zamaglile. Rijetko je to i hvalevrijedno.

Sličan efekt imao je i WRECK-IT RALPH, s time da je on bez pardona igrao na nostalgiju. Sasvim zasluženo. Dosegao je pixarovske nivoe onog feel-good osjećaja, tretirajući svoje likove iz arkada kao osobe, a ne figurice.

Još jedan film na kojem sam čitavo njegovo trajanje imao blesavi osmijeh od uha do uha je WOLF OF WALL STREET. Vjerojatno je ovo Scorsesejev najsmješniji film, u smislu da ćete se glasno smijati na njega. Nezamjenjivo je očit i autorov potpis – to freeze frameanje i kretanje kadra je jedinstveno, a odlično mi je i čitanje koje sam prvo vidio na Badass Digestu da je Wolf svojevrsni zaključak trilogije koju čini s Goodfellasima i Casinom. I koliko god je na površini smiješan, od ta tri je zapravo najcrniji prikaz društva. Čini mi se da ona polovica gledateljstva koja ga je popljuvala ili nije shvatila satiru (kako?) ili se prepoznala u onome što film zapravo izruguje.

Nedugo prije Wolfa pogledao sam Scorsesejev prethodni film, HUGO, koji mi je pak bio potpuno razočaranje. Sve što sam znao o filmu bilo je da se radi o klincu koji živi u zvoniku i da je topla i dirljiva priča. Pojma nisam imao da će zaokrenuti u priču o filmovima i ljubavi prema filmu, a još manje da će me ostaviti totalno hladnog – sve mi je od početka do kraja djelovalo proračunato i distancirano pa su svi ti osjećaji izostali, a ostao samo bljutav okus u ustima.

Potpuno suprotno mom trećem ovogodišnjem Scorseseju, kojim sam popunio vlastitu veliku rupu u filmskom kanonu: RAGING BULL. Tužno je što je neobično vidjeti De Nira kako glumi nešto što nije “De Niro u leru”, dok je na temelju (između ostalih i) ovog filma u to degenerirao. Ono što je ovdje napravio od svoje fizičke pojave do ekspresije, savršeno je. Neobično je i (ali i potpuno ostvareno) da on i Joe Pesci totalno izgledaju kao braća, a manje neobično da i ovaj film slijedi život nedopadljive (da ne kažem loše) osobe kroz njene najveće uspjehe i zatim pad, koji nikad nije neki apsolutni, gdje ta osoba nikad ne najebe kako je zaslužila. Sjajna je fotografija – koju je obično lako proglasiti pretjeranim isfuravanjem, ali ne kad je ovako odlično realizirana i kad se preklopi sa snimkama kućnih videa daje posebnu atmosferu koju samo nadopunjuje odlična muzika.

BRONSON je još jedan film o čovjeku koji voli tučnjavu, ali kad kažem “još jedan film o…” nipošto ne želim reći da je sličan bilo kojem drugom filmu – upravo suprotno – jedinstveno je bizaran; najjednostavnije ga se može opisati kao: Tom Hardy gol i nabildan hoda okolo i udara šakama sve oko sebe. Prejednostavan je to opis za ovaj hiperstilizirani film o nasilju, koji se definitivno neće svakome svidjeti, jer ne nosi neku “poruku” već je samo pogled na prilično poremećenu psihu najpoznatijeg britanskog zatvorenika u kojeg se Hardy nevjerojatno transformirao.

Jedinstvenost je isto pretjeran epitet za Bronsona, no svakako se može pridjeliti njegovom redatelju, Nicolasu Windingu Refnu; jer su i njegovi ONLY GOD FORGIVES i VALHALLA RISING oba svaki na svoj način jedinstveni. I ne znam koji od ta tri mi je bio draži. Kod Only God Forgives u početku sam se dvoumio je li smeće ili remek-djelo, a to je najviše ovisilo o tome da li je čisto preseravanje ili ne. Mislim da nije. Film kombinira neku lynchevsku estetiku s azijskom i ima neki poseban ritam i stil; lijep je i odmjeren u svakom kadru. Samo nisam siguran što je točno htio reći.

Potpuno je slična situacija i sa Valhallom – nisam znao što sam upravo bio pogledao: meditativnu simfoniju nasilja, film o nasilju koje rađa drugo nasilje, prekrasno snimljen, sa odličnom muzikom i dugim sporim kadrovima. Film koji i je najsličniji simfoniji, jer kada ju slušate, mozda ne znate što je točno autor vidio dok ju je skladao, ali je prekrasno. Ovo je isto tako, samo vizualno.

Simfonijom se može nazvati i UPSTREAM COLOR, samo što za razliku od ovih gornjih filmova, ovaj bezrezervno mogu nazvati remekdjelom. Ljubav, nada, usamljenost, zlostavljanje, ovisnost, identiet, priroda i naše mjesto u svijetu sve su teme kojih se dotiče, ali iako nema baš tradicionalnu narativnu strukturu, osjetit ćete ih sve. Zajedno s Holy Motorsom mogao bi mi podijeliti titulu najdojmljivijeg filma prošle godine.

Dok ne počnem ostavljati dojam da sam gledao samo art filmove i u svakom uživao, osvrnuo bih se i na najgore, a NOW YOU SEE ME svakako prednjači u najgorosti. Kakvo je to šuplje neiskreno plošno dosadno govno; to je ona najgora vrsta filma kad imate i budžet i glumce, pa čak i priču koja bi mogla biti zanimljiva, ali sve to zaserete. Znao sam da će tako biti i ne bih ga ni gledao da nije bio iTunes rental za dolar i da nemam soft spot za Jessea Eisenberga. Ovdje ne da nema glavnu, nego mu je uloga gotovo nepostojeća, kao i svih ostalih glumaca koji se ne zovu Mark Ruffalo, a njegova pak, iako prominentna, je samo hrpa klišeja. No, ako je ovaj film išta postigao, onda je dodatno potvrdio kako će Eisenberg biti odličan Luthor: odlično izvodi “smugness” i totalno ga vidim kao control freak milijunaša. Jedino što mu Snyder mora reći je da sporije priča nego ovdje ili u Social Networku i to je to.

Manje najgori, a najviše nepamtljiv bio mi je AMERICAN HUSTLE, film kojeg sam skoro potpuno zaboravio čim sam izašao iz kina. Sjećam se samo dekoleta Amy Adams, Baleove škembe i Cooperovog minivala. I da je kostimografija bila odlična. Nisam to očekivao, pogotovo zato što sam od Davida O. Russella ranije gledao samo SILVER LININGS PLAYBOOK, koji me upravo suprotno, i usprkos lošem kraju, potpuno oduševio.

Mučilo me to, pa sam odlučio pogledati i njegov možda najpoznatiji, a među apsolutno svim ljudima koje poznajem potpuno omražen i popljuvan film, I HEART HUCKABEES. Potpuno se pripremivši na gledanje pompoznih filozofskih izbljuvaka, ostao sam zatečen koliko mi se svidio. Možda zato što sam ga doživio kao da ima ironijski odmak na tu filozofiju koju na površini prodaje, a možda i samo zato što je Mark Wahlberg koji se udara velikim balonom u glavu nešto najsmješnije ikad.

U grubo, Russell me za sad svaki drugi put pogađa (THE FIGHTER mi je bio još više zaboravljiv od Hustlea i dosadniji od ičega), što je rijetkost za jednog takvog autora, tako da mi je svakako u planu baciti oko na raniji dio njegovog opusa (THREE KINGS prije svega).

Posljednju rupu u svom gledanju opusa dragog mi autora popunio sam zato u slučaju Paula Thomasa Andersona, za kojeg neću puno fulati ako kažem da mi je među pet najdražih redatelja. U jednu ruku mi je drago da sam HARD EIGHT pogledao nakon svih drugih PTA-ovih filmova, svih dosadašnjih koji bi se mogli svrstati i u kategoriju “svi filmovi Paula Thomasa Andersona u kojima je glumio Phillip Seymour Hoffman”. Bez njega sljedeći više neće biti isti.

Volim Paula Thomasa Andersona i svaki njegov film, pa mi je tako i ovaj bio odličan, i za prvi film nekog redatelja, toliko zreo i toliko pun svih onih krasnih stvari kojima Anderson briljira – ti zoomovi i panovi, dugi kadrovi, svjetla i boje i muzika i svaki film mu je toliko “širok” i atmosferičan da bih se utopio u njemu. Ali ovdje je u prvom planu Phillip Baker Hall svojom odličnom ulogom sjajno napisanog lika (i sjajno kadriranog – scene kad “talk downa” John C Reilleyu i Gwyneth Paltrow u kojima mu se vidi samo torzo ili noge – predobro). Ne najbolji od njegovih filmova, ali sjajan sjajan sjajan i nezamjenjivo andersonovski.

Ah, Phillip Seymour Hoffman. Usudio bih se reći, najbolji glumac ove generacije, toliko prepoznatljive pojave i glasa, a opet se uvijek tako savršeno uklopio u svaku ulogu. I mogao je glumiti sve i u svakoj vrsti filma: od negativca u blockbusteru preko ozbiljnog poslovnog čovjeka do neprilagođenog čudaka i sve varijacije između krajnosti. Jedino što je uvijek bilo konstanta su te njegove uvijek tužne oči koje su, izgleda, otkrivale tugu veću od uloge i borbu koju nije uspio dobiti. Ove godine mi je jedan od ciljeva proći kroz njegovu čitavu filmografiju (slijedeći sjajnu retrospektivu na The Dissolveu).

Jedina uloga u kojoj sam ga “vidio” prošle godine je MARY AND MAX, kažem vidio pod navodnicima jer se radi o glasu animiranog Maxa iz naslova. Sjajan je to film o jednom neobičnom prijateljstvu, koji nevjerojatnom lakoćom govori o aspergerovom sindromu i ljepoti različitosti.

Nasljednika sam mu našao u Michaelu Fassbenderu, glumcu koji slično briljira u suludom rasponu različitih uloga. Sada mi je čudno sjetiti se kako je u najavama INGLORIOUS BASTERDSA bio opisivan kao potencijalna zvijezda – tada sam ga prvi put vidio i nisam posebno zapazio. U međuvremenu se puno toga promijenilo, a ove godine mi se čini da ga gledam gotovo posvuda – što namjerno, što zbog toga što čovjek stvarno radi besprekidno. Tako sam napokon prošle godine vidio i njegovu definirajuću ulogu u McQueenovom SHAME. Ovdje je “vidio” i više nego dobro opisujuć pojam: da, gotovo jedina stvar što se u pop kulturi referencira s obzirom na taj film je njegov kurac. Nevezano za to (ne bih rekao bez obzira jer golotinja tamo ima smisla i ukusa), mračan je to, brutalan i težak film, a najviše od svega ga nosi Fassbender. No, nije me se dojmio onako kako sam priželjkivao da bude, slično kao i prošlogodišnji McQueenov oskarovac 12 YEARS A SLAVE. Niti na jednom na kraju nisam imao onaj “wow” osjećaj.

Neporecivo je da su oba maestralno napravljena filma, a Slave pogotovo – ne znam je li “dirljiv” ispravna riječ, no nemam bolje – u scenama bičevanja, vješanja, Solomonovog povratka obitelji i mnogim drugima odlično igra na emocije, no nekako to sve djeluje proračunato s obzirom na tematiku. Najbizarnije od svega, od svih odličnih scena i glumačkih izvedbi, Fassbenderovo silovanje bilo mi je daleko najupečatljivije.

Bizarno je i kako je u fantastičnom FRANKU Fassbender uspio toliko emocija prenijeti dok veći dio filma nosi golemu masku na glavi. FRANK je tužan, lijep i dirljiv film o umjetnosti i umjetnicima, posebnim i pomaknutim ljudima koje se ne može ugurati u konvencionalne kalupe i razlici nasuprot online senzacija i mediokriteta. Do samog kraja nisam mislio da će me toliko dirnuti i zapravo mi dugo ostati u glavi.

Slično kao SHORT TERM 12, bio mi je dobar do samog kraja kada se krug zatvorio i sve tako nevjerojatno sjelo na mjesto da mi ga je retroaktivno čitavog učinio fantastičnim. Brie Larson još je jedna osoba za koju se nadam da će postati zvijezda, svakako to zaslužuje.

Još jedan slično, “tipično indie” film me potpuno oduševio: KINGS OF SUMMER. Priča o odrastanju gdje tinejdžeri misle da su najpametniji na svijetu, a roditelji im najveći neprijatelji simpatično i originalno ispričana, smještena u “daleku” 2004 (i čak i ima neki retro izgled). Muzikom, castingom, nekim kadrovima i prijelazima scena baš postavlja taj “tipični indie” pogled, ali je krasno ispričana.

Dubokog indie pedigrea je i DRINKING BUDDIES Joea Swanberga, na kojeg sam sasvim slučajno naletio kada mi se pojavio na Netflixovim recommendationsima. Dovoljno mi je bilo vidjeti Annu Kendrick i Jakea Johnsona na posteru da ga pogledam, a dobio sam i puno više nego sam očekivao: iskrenu i lijepu romantičnu komediju, o ljudskim interakcijama, prijateljstvima i prirodi ljubavi. Dodatno je zapanjujuća činjenica da je film potpuno improviziran, bez i jedne zapisane rečenice scenarija.

Kasnije sam pogledao i novi Swanbergov HAPPY CHRISTMAS, dodatno mu postavivši ogromna očekivanja nakon Drinking Buddiesa, no ovaj put mi očekivanja nisu bila ispunjena. Možda ga nisam pogledao u dobrom kontekstu ili društvu, no činjenica je da mi nije bio ni upola dobar kao prethodni. Upravo mu je nešto o međuljudskim odnosima falilo što mi je prvi potpuno pogodio.

Sada kad gledam unatrag, ljetos sam stvarno neočekivano puno odličnih indieja pogledao: od vrlo simpatičnog Lake Bellinog IN A WORLD, do krasnog THE SPECTACULAR NOW. Potonjeg sam pogledao nakon THE FAULT IN OUR STARS da vidim otkud sad ta pomama za Shailene Woodley, a otkrio sam odličnog Milesa Tellera (i ponovno vidio Brie Larson, iako u puno manje bitnoj ulozi). I dok mi je Spectacular Now bio odlična srednjoškolska drama, Fault in Our Stars je bio samo smiješan. Ako ništa drugo, bio mi je odličan doživljaj u kinu; uz odlično društvo, pozadinski “efekti” žena koje plaču bili su presmiješni.

Potpuno neupečatljiv bio je i PALO ALTO Gie Coppole, a niti njena teta Sophia ostavila mi je loš okus u ustima nakon SOMEWHERE i BLING RING; Sophia koja me zadnji (a zapravo i jedini) put davno oduševila sa LOST IN TRANSLATION.

Prvi put me razočarao i Joss Whedon s IN YOUR EYES, za koji doduše potpisuje samo scenarij, ali u njemu su i bitni problemi filma – jer, imao je dobar koncept, ali realizacija je bila frustrirajuće puna klišeja, a koncept loše iskorišten.

Ljeto je bilo odlično i za blockbustere, počevši od GODZILLE – možda ne najpametnijeg filma s najupečatljivijim likovima, ali odlično ostvarenog – koliko samo scene kad Godzilla prati nosače aviona sadrže napetosti, prošlogodišnji PACIFIC RIM može samo sanjati. Nastavilo se to s DAWN OF THE PLANET OF THE APES, čijeg prethodnika, RISE OF THE PLANET OF THE APES sam neposredno prije Dawn tek pogledao (i oduševio se). Oba su prvenstveno tehnološki nevjerojatna, no ni priča (pogotovo u Rise) nimalo ne kaska; jedini problem s Dawn je u ljudskoj strani, tj. u samim ljudima, ali to im minimalno narušava vrijednost s obzirom na svu ostalu odličnost.

No sve to je bila samo uvertira za EDGE OF TOMORROW, rekao bih najbolji ljetni blockbuster u zadnjih nekoliko godina, a i to blockbusterovsko ograničenje mu je glupo dati. Niti jedna sekunda filma nije uludo potrošena, dinamika radnje je fantastična, Cruiseu je uloga savršeno sjela, a Blunt je čisti seks. Da, može se svesti na rekreaciju GROUNDHOG DAYA, ali to je čisto potcjenjivanje i zaustavljanje na osnovnom konceptu. Volim taj film beskrajno.

Beskrajna ljubav osjećaj je koji sam očekivao da ću gajiti i za INTERSTELLAR, no dok se stvarno divim epskom opsegu kojeg je pokušao doseći i dijelovima izvedbe, nešto ključno mu nedostaje. Da li je to duša ili briga za likove ili što je suštinski Nolanu forma (stvarno odlična forma) bila na prvom mjestu, a sve ostalo sporedno; nisam siguran, ali nešto mu fali.

Slično, a opet potpuno različito, savršenu formu ima i FRANCES HA, no u ovom slučaju mi nije nebriga za likove nedostajala da mi bude odličan, koliko nedostatak empatije za njih, odnosno konkretno, naslovnu Frances. No to nije nužno grijeh filmu – slično kao u GIRLS Lene Dunham – zašto bi činjenica da likovi nisu dopadljivi činila nešto lošim. U oba slučaja, nije problem u samoj nedopadljivosti, već upravo u tome što bi pravi uspjeh bio učinti da suosjećamo s njima baš zato što nam nisu slični.

Jednako kao i Frances Ha, NEBRASKA zapanjuje raskošem svoje crno-bijele fotografije, ali je dodatno i savršena u svojoj ljudskosti; savršen film u svakom pogledu.

Zaključit ću ovu crno-bijelu odiseju sa COMPUTER CHESS, svakako jednim od bizarnijih filmova koje sam ikad pogledao. Fotografijom simulirajući jeftinu kućnu produkciju osamdesetih i kvazidokumentarističkim pristupom kroz priču o turniru šahovskih programa iznosi lijepu i zapravo nepretencioznu filozofiju, a ima i jedan od najboljih monologa ikad (“a man on three scotches can do apsolutely anything”).

Poseban na sasvim drugačiji način oduvijek je bio i Wes Anderson, čiji sam MOONRISE KINGDOM napokon pogledao i naravno oduševio se, a neposredno nakon toga, koliko god se pripremio da me oduševi, THE GRAND BUDAPEST HOTEL nadmašio je i ta očekivanja. Krajem godine često se moglo čuti kako je to Andersonov najbolji film – nisam siguran slažem li se s tim (RUSHMORE, ROYAL TENNENBAUMS i STEVE ZISSOU mi još uvijek nose posebno mjesto u srcu, iako je već mnogo vremena prošlo otkad sam ih pogledao), no u svakom slučaju Budapest je drugačiji i najbajkovitiji Anderson; vrhunac njegovog posebnog stila i cjelovito odličan.

Na prvi pogled kao kopija Andersonovog stila djelovao mi je THE BROTHERS BLOOM, srednji od dosadašnja tri filma Riana Johnsona (BRICK, LOOPER) i slično stereotipu srednjeg djeteta, na žalost njegov daleko najslabiji. Njegov quirkiness drugačiji je od Andersonovog, no nekako luta u njemu i na kraju iz njega ispada đumbus. Đumbus koji usprkos tome vrijedi pogledati, no daleko od genijalnosti Bricka.

Od dragih mi autora kompletirao sam još jedan (kratki) dosadašnji opus: AWAY FROM HER i STORIES WE TELL Sarah Polley. Zaljubio sam se u nju sa TAKE THIS WALTZ i dok mi ova druga dva filma nisu postala jednako draga, oba su odlična. Oba (odnosno sva tri) su priče o ljubavi, ali ne holivudizirane verzije ljubavi, već djeluju realno i na trenutke surovo – OK, možda je realnost podrazumijevana za Stories We Tell jer se radi o dokumentarcu o njenim roditeljima i možda je žalosno da je to jedini dokumentarac koji sam pogledao prošle godine, ali bi se na listi dirljivih i napetih našao pri samim vrhovima.

Na sasvim drugačijem vrhu našao bi se i JOHN WICK, u zadnje vrijeme rijedak fantastičan primjerak mainstream akcijskog filma, koji ne bježi od svoje jednostavne radnje a u isto vrijeme u pozadini ima odlično izgrađen čitav svijet plaćenih ubojica, njihovih manira i pravila i najbolje od svega, nakon dugo vremena vratio nam je Keanua Reevesa u tipu uloge koja mu najbolje leži.

Jednostavnu strukturu i efektnu izvedbu filma osvete na potpuno drugačiji način prikazuje BLUE RUIN, sa naslovnim likom koji je sve samo ne sposoban za pothvat koji je naumio, no briljira svojom srčanosti i prikazom nasilja.

Početkom godine pogledao sam povratak još jedne akcijske zvijezde – Arnolda Schwarzeneggera u THE LAST STAND (u kojem, ironično, nije rekao “I’ll be back”). Predvidljiv je i zabavan, sa dobrim akcijskim beatovima i finalnim fajtom; Arnold i Peter Stormare prekrasno žvaču scenery, a jedino je Eduardo Noriega u ulozi glavnog negativca manjkavog šarma. Više nego kao solidan film, pamtit ću ga više po tome što me upoznao s muzikom Cowboy Junkiesa i na tom sam mu beskrajno zahvalan.

Muzika je i u naslovu jednog od samo dva domaća filma koji su mi se prošle godine našli na repertoaru i to ne baš recentnog PJEVAJTE NEŠTO LJUBAVNO. Jako mi se svidjelo što nosi neki duh Zagreba, premda sam prilično siguran da nigdje ne piše ili ne kažu da su u Zagrebu, ali blizak je srcu svojim lokacijama i slengom. No zar je baš morao imati taj crni zaokret na kraju, dok se tema iz naslova (jesu li se prodali ako sviraju na svadbi) mogla biti malo više u fokusu, jer svela se na poznate floskule, a zapravo je mogla poslužiti i da (ostali osim pjevača Struje) možda vide da nije sve loše u zabavnoj muzici ili da se taj generacijski jaz još malo pokaže ili malo više o tome je li bio kompromis što se Struja na kraju oženio Anjom (i to tako buntovnički kao i valjda sedamdeset posto nacije, jer je žena zatrudnjela)… ali to bi vjerojatno bila tri neka druga, različita filma.

Druga domaćica bio je SONJA I BIK, koji nije uvredljivo loš, ali sam od kombinacije Vlatke Vorkapić i Judite Franković puno više očekivao nakon sjajne predstave JUDITH FRENCH koja je prije nekoliko godina igrala u CeKaTe-u. Pozdravljam izbor Mrleta i Ivanke Mazurkijević za soundtrack, iako je daleko od odličnosti soundtracka KAUBOJA.

Odličnom muzikom može se podičiti i PRINCE AVALANCHE, beskrajno mi dragih Explosions in the Sky; muzikom koja savršeno odgovara melankoliji tog toliko jednostavno lijepog filma.

Muzika je bila i bitan, ali nikako jedini razlog zbog koje sam se veselio GONE GIRL, na tom polju trećoj uzastopnoj suradnji Trenta Reznora i Davida Finchera; premda daleko od najboljeg Trentovog soundtracka (THE SOCIAL NETWORK je nenadjebiv) i Fincherovog filma (ZODIAC se ne događa svaki put), svejedno mi je bio odličan. Iako sam znao glavni twist, a ostale predvidio, u cijelosti i u oba gledanja mi je bio potpuno napeta i zabavna dekonstrukcija braka i medija, a Rosamund Pike, Ben Affleck i Carrie Coon sjajni.

Puno slabije u kategoriji “autor čije neke radove neizmjerno volim” prošao je Alfonso Cuaron – usprkos mojoj ljubavi prema CHILDREN OF MEN i nešto manjoj prema GRAVITY, popunjavanje kvačica na njegovom opusu sa SOLO CON TU PAREJA i Y TU MAMA TAMBIEN bilo mi je razočaravajuće: prvi je ni po čem posebna romantična komedija, a kritikama vrlo hvaljen drugi također me ostavio bez osjećaja.

Razočaravajuć je bio i VERONICA MARS, Kickstarterom pogonjeni filmski nastavak odlične serije, samim svojim nastankom morao je biti nostalgični fan-service i kad se to uzme u obzir, nije toliko loš, no najbolje što je nenamjerno napravio je što me (prijateljevim komentarom usred gledanja) uputio na sjajnu B-komediju BAD MILO. Većinu tog filma bio sam okupan suzama od smijeha, što se može opravdati već samim sinopsisom: Ken Marino u šupku ima čudovište koje izlazi kad je pod stresom i ubija. Da, puno je zahodskog humora, ali je i priča o strahu od očinstva – da, daleko od Lynchevog ERASERHEADA – ali suludo zabavno.

Bio je na repertoaru i niz drugih filmova s dragim mi televizijskim glumcima u glavnim ulogama, redom tipičnih zaboravljivih dramedija: A.C.O.D. s Adamom Scottom, pa također iz odličnog ansambla genijalne Parks and Recreation, Aubrey Plazom u THE TO-DO LIST i Kristen Wiig u GIRL MOST LIKELY. Manje ili više, svaki ima simpatičnih dijelova, scena, likova ili dijaloga, ali nitko ne propušta ništa ako ih ne pogleda.

Drag mi (a i čitavoj Americi) glumac Joseph Gordon-Levitt debitirao je i kao redatelj s DON JONOM, filmom o ovisniku o pornografiji koji svojom simpatičnošću dovoljno pokriva plošnost (kako protagonista, tako i čitavog filma).

Seksom i seksualnošću se na puno dulji, eksplicitniji i ozbiljniji način (kao uostalom i u svakom svojem filmu) bavio i Lars von Trier u epskom NYMPHOMANIAC. Uvijek mi se njegov naturalizam i eksplicitnost činio pretjeranim i nikad ga potpuno nisam popušio; ovdje su mu one naravno u samoj srži, a koliko god bio dobar i samo njemu svojstven film, na kraju (ali ne samo zbog bezveznog kraja) se ne mogu oteti dojmu da je samo von Trierovo izdrkavanje.

Puno draži i ljepši u ispitivanju seksualnosti (i opet, ljubavi i veza) bio mi je nešto stariji, niskobudžetni GOOD DICK. Dodatno ga upečatljivim čini podatak da su scenaristica, redateljica i glavna glumica Marianna Palka i glavni glumac Jason Ritter par u stvarnom životu.

Autor THE DOUBLE još je jedan televizijski glumac prerastao u redatelja: Richard Ayoade. Ovo mu je drugi film – prvi, SUBMARINE, na žalost još nije došao na red – ali ako je imalo dobar kao The Double, jako mu se veselim, jer u toni različitih i očitih utjecaja na njegov stil uspijeva naći svoju posebnost. Jesseu Eisenbergu kažu da ima ograničeni raspon izražaja, ali je to ne vidim – ovu dvostruku ulogu odlično je odradio, a nije nimalo lako odigrati dva karakterno suprotna lika u isto vrijeme.

Njegova partnerica u The Double, Mia Wasikowska, puno je bolje iskorištena u STOKERU, prvom filmu Parka Chan-wooka na engleskom. Ranije sam gledao samo njegovog OLDBOYA i nije mi bilo jasno kolektivno drkanje naspram njega. Bio je neobičan i tehnički odličan, ali nije me taj njegov veliki twist posebno šokirao, a očito je na tome trebalo počivati gro efektnosti filma. Slično je bilo i sa Stokerom: malo je falilo da mi bude odličan, a opet jako puno. Lijepo je stiliziran – volim te neprirodne rezove – i volim kad krajem zaokruže početak filma. Moguć je problem poremećenost likova s kojima je nemoguće suosjećati jer svi odišu nekim creepinessom i to ne na dobar način (postoji li dobar način?), makar i on ovdje nosi neku privlačnost filma. Zaboravio sam već dok sam ga gledao da je scenarij napisao Wentworth Miller – ne bih nikad gledajući ga očekivao tako bizarne misli u toj glavi.

SNOWPIERCER je još jedan prvijenac koreanaca (Bong Joon-ho) na engleskom jeziku i s dominantno američkom i britanskom postavom. Dočekao me na kritičkim lovorikama i tek nekoliko pokuda koje su se redom koncentrirale na činjenicu da se u filmu previše priča, a premalo pokazuje. Istina je da se previše priča, ali ne vidim kako bi se neki monolozi strukturno mogli pretvoriti u scene. A scenografija je prelijepa, setting odličan i poruka priče, iako već viđena, kao i generalni koncept, odlična. No koliko god mi bilo drago vidjeti Chrisa Evansa u nekom značajnom filmu koji nije Captain America (makar je Tilda Swinton svojom flashy ulogom skrenula pozornost s čitavog ostatka ansambla), cjelini mi je nešto opet nedostajalo.

Žao mi je što je sličan rezultat imao i UNDER THE SKIN, univerzalno hvaljen (s razlogom), nekim čudom (jer vjerojatno je već očito da obožavam takve filmove) nije stvorio tu neuhvaljivu silu zbog koje ću reći “wow, kakvo jebeno remek djelo”. Iako film to objektivno jest i stvarno mi je dugo kasnije ostao u glavi. Prilično sam siguran da je muzika glavni krivac, koja je prikladno ekscentrična, ali nije mi se složila sa odličnim vizualima. I na kraju krajeva, premda zapravo filmu centralno, Scarlett Johansson je savršena u ulozi (i nije mogla odabrati bolji film za pokazati sve svoje čari).

Na kritičkim hvalospjevima dočekao me i THE IMMIGRANT, da bi na kraju ispao daleko najgori film koji sam pogledao prošle godine. Kostimirana drama s dragima mi Marion Cottilard, Joaquinom Phoenixom i Jeremyjem Rennerom ispala je takvo pretenciozno proračunato smeće, odvratne “stavio sam sepia ton i jeftino imitiram Kuma 2” fotografije i priče o kurvi dobrog srca za kolutanje očima.

Jedini film koji me slično razočarao je WETLANDS, čiji je trailer obećavao svojom pričom o češkanju hemeroida i vaginalnim iscjedcima a ispao je film o razmaženom derištu koje dvije trećine filma želite išamarati; njenu fascinaciju (ne)higijenom i izlučevinama te buntovništvu koje time ispoljava objašnjava (naravno) razvedenim roditeljima te krajem koji bi trebao šokirati i stvoriti razumijevanje i empatiju prema glavnom liku, ali i on samo ostvaruje kolutanje očima.

Možda samo imam problem s njemačkom kinematografijom, jer se ne sjećam kad mi je njemački film snimljen nakon dvadesetih bio dobar. No dobro, istina je i da se tek moram zadubiti u filmografije Fassbinedera, Wendersa i Herzoga. Možda ove godine.

Zato, posljednji klasik na ovoj listi koji mi je kasno došao na red je GLENGARRY GLEN ROSS. Naravno, znao sam da su ključne scene u filmu sačinjene od odličnih glumaca koji se deru jedni na druge (podjednako zbog činjenice da se radi o Davidu Mametu i tisuća referenci od ’92 do danas). Ono što nisam znao je da je čitav film niz takvih scena. I koliko god redatelj tvrdio drukčije, meni ovo je samo snimljena kazališna predstava: scenografija se maltene sastoji od dva seta, a teatralnost konstantno zrači u tim glumačkim izvedbama. Nije to ništa loše, i struktura filma je odlična i bez viška ekspozicije; nekoliko je prekrasnih momenata u filmu; ali usprkos svemu tome, da me se previše dojmio, i nije.

S druge strane, potpuno drugačiji film o sredovječnim muškarcima koji me se potpuno dojmio je THE TRIP i njegov nastavak THE TRIP TO ITALY. Slično kao što to naš HRT radi, premontirani iz šestodijelne sezone polusatnih epizoda u dvosatne filmove u kojima Steve Coogan i Rob Brydon jedu i piju na tuđi račun, usput nešto pojebu, citiraju pjesnike i imitiraju Bondove i Michaela Cainea, dok nam se u pozadini organski otkriva melankolična refleksija o obitelji, ljubavi, životu i smrti.

Neobičan film o ljubavi i braku je i THE ONE I LOVE, a što se manje kaže o njegovoj odličnoj premisi, tim bolje. Opet su u igri dragi mi televizijski glumci (Mark Duplass i Elizabeth Moss) i žanr romantične dramedije na koji očito padam, a kako ne pasti na film koji tom žanru pristupi na ovako zabavan i originalan način. Makar završi prilično očekivano, putovanje je sjajno.

Film s kojim sam zapravo trebao započeti 2014. je BLUE JASMINE jer je bio prikazivan u Tuškancu na filmskom dočeku Nove godine kojim smo bili odlučili zamijeniti standardno pijančevanje. Ne znam zašto nismo očekivali da će posjetitelji tog događaja biti sredovječna fina gospoda i gospođe, no svakako je bila lijepa promjena i ugodno iskustvo. Prije ponoći bio je prikazan BACHELOR MOTHER iz 1939. s Ginger Rogers u glavnoj ulozi; slično kao i čitav događaj, osvježavajuć prikaz kako je Hollywood nekad znao napraviti šarmantnu i nepretencioznu romantičnu komediju (koja je i romantična i smiješna). Oko ponoći uslijedili su standardno hrana, vino i šampanjac, a vjerojatno je svima osim nas bilo čudno koliko se vina popilo u tom kratkom vremenu što je i rezultiralo time da smo u prvih pola sata kasnije prikazanog Blue Jasmine pozaspali.

Stoga sam si kasnije uzeo za pravo “varati” i torrentati film (jer sam gledanje već platio) koji mi na kraju nije među dražim Woodya Allena, njegova jeka Mačke na vrućem limenom krovu i ogledalo truleži dekadencije stvarno snažnih izvedbi prvenstveno zasluženo nagrađivane Cate Blanchett.

Na kraju, iako je tražiti poantu ovakvog članka glupo, činjenica je da sam možda deset posto gore spomenutih filmova torrentao (i to većinom uvažavajući loophole djevojke s kojom sam se viđao da nisam u prekršaju ako ih ona downloada).

Osim svih gore navedenih zabilježio sam i bezvezni FLIGHT, standardno Spielbergovski LINCOLN, očekivano užasni AMAZING SPIDER-MAN, laganoj ljetnoj atmosferi Fantastic film festa prigodni crnogorski slasher MAMULA, coenovski standardno bizarno odličnau priču o netalentiranosti INSIDE LLEWYN DAVIS, ponavljajući HUNGER GAMES: CATCHING FIRE i simpatičnu indie romansu BEGIN AGAIN; pogledanih u raznim kombinacijama kina, iTunesa, Hulua, HBO GO-a i naposlijetku Netflixa.

Netflix mi je svakako činio većinu pogledanog sadržaja, uz filmove gore i četiri sezone ARCHERA i tri BOB’S BURGERS, nakon desetak godina prekrižene s “moram pogledati odmah” popisa FREAKS AND GEEKS i UNDECLARED, zbog prekida torrentanja nikad dosad završeni 30 ROCK (S7) i nepravedno zaboravljeni IT’S ALWAYS SUNNY IN PHILADELPHIA (S8 i S9) te na koncu precijenjeni i potcijenjeni originali HOUSE OF CARDS (S2) i BOJACK HORSEMAN (S1).

Što znači da se može. I nije teško ni preskupo.

Najbitnije od svega, činjenica da je dobar dio gore spomenutih filmova mainstream produciran ovog desetljeća, znači i da je film vrlo živ i bogat odličnom produkcijom i makar ima smeća i proračunatih holivudskih govana, i ove godine očekujem gomilu odličnosti.

Oglasi