Izgubljeni u 108 dana

by statler

S obzirom da je danas deveta obljetnica dana kada Desmond David Hume nije ukucao brojeve u Swanov kompjuter i time srušio Oceanicov let broj 815 ili dana premijere prve epizode Losta; u ocekivanju desete godisnjice te nevjerojatno drage mi serije odlučih pobrisati prašinu s Blu Rayeva i pogledati je u 108 dana; zapravo prvi put u cijelosti otkad je napustila eter.

Ugrubo je to jedna epizoda dnevno, ali kako ne bih zakrčio blog postovima o Lostu, komentare ću ostavljati updateovima na ovaj post.

I tak… Here we go again.

22.09.2013

1×01 Pilot Part 1, 1×02 Pilot Part 2 (Jack, Charlie, Kate)

Bilo je već kasno i bio sam umoran i nije mi se dalo gledati išta, pogotovo ne pilot Losta koji sam već barem deset puta pogledao i barem deset puta toliko članaka i intervjua pročitao.

Pokrenuh ga ipak i, slično i još bolje nego pilot Aliasa kojeg isto nedavno pogledah ponovno, nakon što sam stisnuo play sve je to bilo nebitno. Damn good television, što drugo reći. Još uvijek najbolji network pilot.

23.09.2013

1×03 Tabula Rasa (Kate)

Teško je biti druga epizoda nakon pilota, pogotovo nakon pilota sa: “koji se kurac događa? isuse koji je ovo kurac? kriste isuse kaj je ovo?” stavom, epizoda koja je nužno morala malo stati na loptu.

Zaboravih reći, još uvijek je Lost nenadjebivo jedna od naljepših serija ikada. Te jarke zelene boje džungle još uvijek me zadivljuju.

Sawyerovi nadimci (nakon, ako se ne varam, samo “Lardo” u pilotu): “Abdul”, “Freckles”, “Al Jazeera”.

Kad smo kod Sawyera i situacije u kojoj je “morao” ubiti FBI-evca… djelovala je pomalo forsirano. Kao da su scenaristi imali potrebu reći: da, ovo je serija u kojoj će se morati događati ovakve odluke i iz njih se nećemo izvlačiti. Kasnije su to puno glađe izvodili.

S druge strane, ovom epizodom prvi put su nas osupnuli genijalnom upotrebom odlične muzike (Leaving on Your Mind Patsy Cline, u flashbacku i Wash Away Joea Purdya na Hurleyevom Discmanu) i sigurno sam subjektivan, ali čini mi se da je već ovdje, osim misterija i tisuća pitanja odmah uspostavljen i neki duh zajednice, duh povezanosti s tim likovima, da su već sad poprilično popločili staze za buduće empatije. Čak sam i zaboravio da mi Kate nekad nije bila odvratno naporna.

24.09.2013

1×04 Walkabout (Locke)

Ako je prvih sedam minuta pilota bilo dovoljno da me uvjeri da će Lost biti odlična serija, ovo je epizoda koja je to zacementirala. Bio je ovo cca peti put što je gledam i usuđujem se reći da je bolja nakon inicijalnog gledanja i poznavanja twista na kraju, iako je jednako dobro gledanjem se pitati “tko je ovaj tip” i s druge strane uživati u samoj strukturi i priči epizode, neopterećen tim pitanjem. Isto tako, u četrdeset pet minuta ispričala je zapravo mikro-verziju generalnog Lockeovog arca: tužne, deluzione osobe koja cijeli život misli da joj je suđeno nešto veće. Nadalje, isto funkcionira i za čitavu seriju, koju je odlično pratiti neopterećen i ponovno doživjeti scene poput prvih interakcija Hurleya i Charlieja (kako kaže David Fury, otočnih Stania i Olija), Jacka i Claire, Jacka koji ne vjeruje Rose da je Bernard živ (glupi Jack). Ali najbitnije od svega, epizoda fantastično funkcionira na svim razinama: i kao samostojeća priča, i kao misterija, i kao retospekcija uz uvažavanje čitavog arca serije.

I jebo me pas, Michael Giacchino me svaki put dotuče violinama na kraju, kao da mi gudalom ide po srcu*.

Damn good television.

*ovo je vrlo vjerojatno najpatetičnija(?) rečenica koju sam ikad napisao

29. 09. 2013

Već nakon četiri epizode poremetio mi se plan od cca jedne epizode dnevno (jebiga, ponekad se život umiješa), tako da sam danas imao neke nadoknade u planu. Walkabout je bila i posljednja epizoda na prvom disku, pa pomislih, danas ću odraditi drugi (tj. sljedeće četiri epizode). No, nakon druge shvatih da je ljepše ići sporijim tempom, tako da sam odlučio tu stati. Moram i napomenuti da je prvi disk jedini na kojem je nužno preskakati naporne trailere za druga izdanja – dalje ih nema.

1×05 White Rabbit (Jack)

Ah, prvo pravo pojavljivanje Christiana Shepharda u seriji (kažem prvo pravo, jer se već u prethodnoj epizodi pojavio na pola sekunde), jedinog elementa koji mi još uvijek nije potpuno jasan: jasno je da je ponekad bio manifestacija smoke monstera, ponekad on sam u obliku manifestacije otoka i siguran sam da su razlike jasne kada znate što treba tražiti. No, isto tako sam siguran da još neko vrijeme “što treba tražiti” neće biti očito. Zasad može biti i jedno i drugo, i u ovim manifestacijama pojavio se u odijelu sa bijelim tenesicama.

Bila je ovo i epizoda sa prvom žrtvom među preživjelima, Joanne. Prije njene smrti, bilo ih je 47 (poznat i kao Abramsov broj). Jadna Joanne, bila je samo katalizator za daljnje definiranje, koliko Jacka, toliko i Boonea.

Bila je ovo epizoda u kojoj smo pronašli špilje (ali ne i Adama i Eve, odnosno, majku i brata; to su sačuvali za sljedeću epizodu) i epizoda s Jackovim “Live together, die alone” govorom i razgovorom s Lockeom koji sadrži rečenicu “I looked into the eye of this island, and what I saw was beautiful”. Uvijek kad Jack i Locke imaju razgovore o otoku, Locke kaže nešto krasno poput toga (drugi primjer je finale S4 sa “this is a place where miracles happen”). No, uz to, kaže i kako poludjeli ljudi ne znaju da su ludi, već misle da su sve razumniji; što zapravo donekle opisuje njega samog.

Sawyerovi nadimci: “Sticks” (Shannon), “Mr Miyagi” (Jin)

1×06 House of the Rising Sun (Sun)

Nepotrebno mi je ponavljati kako dinamika među likovima odlično funkcionira, jer to vrijedi i za ovu, i za prošlu, i za gotovo sve buduće epizode; dodatno je to potencirano znanjem kako će im se priče razvijati. Tako da je ovo zadnji put vjerojatno što ću to spomenuti.

Činilo mi se pri prvom gledanju, a vjerujem da je isto istinito još uvijek: kako je vrlo hrabro glupim amerima servirati epizodu čija se trećina odvija na titlovanom korejskom; u Suninim flashbackovima koji iz njene perspektive prikazuju kako se Jin pokvario kroz godine; kako je bila na rubu da ga napusti i uz reveal da zna engleski.

Sun i Jin su jedni od onih likova koji… pa, svakako upotpunjavaju štof serije, ali ih nikad (ili gotovo nikad) nisam potpuno doživio jer obično bi im epizode bile pauza od “bitnih” događaja – iako obično, kao i ovdje, Lostova struktura s A, B i C pričama to čini manje upečatljivim. No, u svakom slučaju, zasad je ovo putovanje bilo bez nekih “hajde da ovo prođe pa da dođemo do dobrih stvari”, već je svaka epizoda užitak za gledati, bogata svime što je Lost činilo odličnim.

Sawyerovi nadimci: “Captain Falafel” (Sayid)

Na Hurleyevom discmanu: Willie Nelson – Are You Sure

Oglasi