Gosling/Williams efekt

by statler

Blue Valentine / Take This Waltz / Lars and the Real Girl (Netflix)

Blue Valentine gledao sam prvi put prije nekoliko godina i, do prije par dana, kada sam ga gledao ponovno, sjećao se samo da je bio užasno dirljiv i da je Ryan Gosling bio ćelav, fantastičan i iako je Michelle Williams bila sjajna, njegova izvedba bila je vrijednija pažnje.

Prije Blue Valentinea Goslinga sam takoreći izbjegavao, jer posljednji (i jedini) put kada sam ga vidio u nekoj ulozi bilo je još nekoliko godina ranije, u The Notebook. Za taj film vidjeh tada kritike da je srcedrapajući chick-flick na čijem kraju sve žene plaču; tako je ispalo da sam ga gledao s gospođicom koju sam (između ostalog) htio impresionirati svojom nježnijom stranom i pustiti suzu na kraju. Ispalo je sasvim suprotno: film je odvratno predvidljiv i puca svim najgorim klišejima, što tokom gledanja nisam uspjevao prešutjeti, a na kraju, dok su dvoje soulmateova nakon što su se našli, razdvojila ih staleška razlika, opet našli, bili sretni, zatim razdvojeni bolešću ali ipak zajedno umrli na kraju uz tugaljivu muziku, uskliknuo “jel vi mene zajebavate, kakvo je ovo odvratno patetično govno”. Pretpostavit ćete, nije dobro ispalo.

Mislio sam nakon toga da je Gosling neka muška verzija Katherine Heigl, ili bolje, drugi Matthew McConaghey i ne obraćao pozornost na filmove u kojima je glumio. Do Blue Valentinea. No, i tu je možda prevagu (osim odličnih kritika) donijela činjenica da mu je par u filmu Michelle Williams.

Michelle Williams koja je od uloge u tinejdžerskoj sapunici u deset godina uspjela izgraditi (jedina iz tog ansambla) odličnu, ozbiljnu, cijenjenu karijeru. I svojim izvedbama to je i zaslužila.

No, vratimo se Blue Valentineu. Znate kako postoje neki filmovi kod kojih vas čitavo vrijeme nešto steže oko srca. Eh, to je taj. Jukstapozicija rađanja i umiranja ljubavi, prikazana alterniranjem “sadašnjosti” s raspadajućim brakom Deana i Cindy i “prošlosti” u kojoj su se tek upoznali.

Čini mi se kao da pojedini dijelovi nemaju različitu fotografiju (kao što je to običaj), ili razlika nije velika, već je samo u prošlosti scenografija življa, s jarkim bojama, a u sadašnjosti isprana.

Nije to film koji želi imati neku moralnu ili univerzalnu poruku, niti daje jednostavne odgovore, već je samo vinjeta o njihovoj ljubavi, o tome je li ona ikad postojala ili bila uzvraćena i gdje je nestala.

I ta priča je prekrasno realizirana, počevši od Williams i Goslinga – da, jeftino je kvalitetu uloge bazirati na fizičkoj transformaciji, ali ovdje nije samo to u pitanju – do spomenute fotografije i muzike i naposlijetku atmosfere koju svi oni stvaraju. Prekrasno.

Blue Valentine bio mi je tako dobar film da ću Cianfranceov The Place Beyond the Pines kupiti naslijepo na Blu-Rayu (čim ću imati $30 viška). Dugo mi je držao i titulu posljednje romantične drame koja me stvarno oduševila. Do nedavno, kada sam pogledao Take This Waltz. Ako nećemo računati Safety Not Guaranteed koji je bio veliko iznenađenje, ali opet ne blizu ova dva filma.

***

Take This Waltz drugi je film Sarah Polley, nakon hvaljenog i nagrađivanog Away From Her. Isti je upravo prošli tjedan bio film tjedna na iTunesima i tako me sad rental za $.99 čeka u libraryu. Jako mu se veselim, ali htio sam prije nešto reći o ovom, njenom drugom filmu.

Film kanadske redateljice s dobrim dijelom kanadskog ansambla i naslovom preuzetom od pjesme najpoznatijeg kanadskog kantautora smješten u Torontu čini se odmah pomaknutim od standardnog Hollywooda. Margot (Williams) na povratku s puta upoznaje Daniela (Kirby) i među njima instantno frcaju iskre. Problem je što je Margot sretno udana za Loua (Rogen), a dodatni problem što se ispostavi da Daniel živi dvije kuće dalje od njih.

S ovakvim sinopsisom, prežvakanim od početka vremena do danas, film je mogao ispasti nevjerojatno smeće, no ispao je upravo suprotno.

Je li stvar u fantastičnoj izvedbi Michelle Williams ili za promjenu nenapušenom Sethu Rogenu, živim zasićenim bojama ispunjenom (prilično hipsterskom) Torontu ili nekom magijom kojom je Polley obavila film; ne znam.

Film je i kojem bi bilo vrlo lako osuđivati Margot, jer ona je kao dijete koje ne prestaje tražiti neku igračku, a kada je dobije, baci je nakon pola sata. No, vrlo je lako suosjećati u istoj mjeri i sa Louom, i njom i Danielom.

Film je to o izborima, o tome što je vrijedno u životu, o odlukama koje se ne mogu vratiti, jednako pun smiješnih, toplih, tužnih i melankoličnih momenata. I ako ste ikad željeli vidjeti potpuno ne-seksualno nabijenu scenu s hrpom golih žena u svlačionici, ovo je film koji tražite.

Film je koji bi vrlo lako mogao osuđivati, i da, gledajući unatrag, Margotin pravi izbor lako je odrediti, no ljudi su komplicirani i ponekad sebični i ponekad djetinjasti i ponekad ne vide što bi trebali, a s druge strane ponekad se takvi izbori isplate, no u svakom slučaju nikada nije jednostavno, a upravo to je ono što Take This Waltz krasno predoči.

***

Vratimo se Goslingu. Kako sam (očito) nakon BV zaključio da je vrlo sposoban glumac, sada kada naletim na film s njim u glavnoj ulozi to mu bude samo dodatan plus. Bilo je i promašaja (All Good Things), ali većinom su bili pogotci: The Ides of March, Drive i zadnje što pogledah s njim u postavi – Lars and the Real Girl.

Vrlo lijep, dojmljiv filmić; pretpostavio sam s obzirom na sinopsis (povučeni mladić naruči si sex doll i umisli si da je stvarna) da će se raditi o komediji punoj cringeworthy momenata. Bilo je upravo suprotno.

Mislim da me se dojmio zato što sam si ga povezao sa Sandmanom, konkretno sa Dreamovom izjavom “Things need not have happened to be true. Tales and dreams are the shadow-truths that will endure when mere facts are dust and ashes, and forgot.” koja je ovdje donekle primjenjiva. No, malo što ja ne mogu povezati sa Sandmanom, pa…

U svakom slučaju, lijepo je bilo vidjeti toplu i dirljivu priču, zapravo bajku (jer u stvarnom svijetu nigdje ne možete naći zajednicu koja bi reagirala slično ovoj u filmu) koja ima što za reći o usamljenosti i prihvaćanju gubitka, a opet nema niti jedne scene negativnog tona. Vrlo osvježavajuće.

Gosling uvijek zadivi kada glumi sasvim različitu ulogu od prethodne, ova uloga sramežljivog, deluzionog Larsa samo je jedan odličan prilog njegovom opusu.

Oglasi