Excelsior!

by statler

Silver Linings Playbook (iTunes)

Silver Linings Playbook bio mi je, uz Argo, na vrhu liste filmova koje apsolutno moram pogledati. Prije godinu dana. Nekako nikada nije došao na red – prije svega zato što sam samo uzevši u obzir činjenicu da su kritike bile odlične i da se radi o sjebanim ljudima odlučio da ću kupiti Blu-Ray na slijepo. No, zbog financija to nikad (još) nije došlo na red, a sada sam tražio film koji bih mogao uklopiti u isti članak uz Lars and the Real Girl jer o istom nisam imao što puno za reći, pa mi je ovo nekako palo na pamet. Na žalost, na Netflixu nije još dostupan, pa je za quick fix opcija bila samo iTunes rental ($5.99).

U jednu ruku, to se pokazalo kao užasna odluka, jer sam time saldo na iTunes računu spustio na cca $7, neću ga moći nadoplatiti barem sljedeća dva tjedna, a za tri dana izlazi novi album Nine Inch Nailsa koji sam odavno preorderao, ali zaboravio na činjenicu da iTunesi (kao i Amazon) preordere naplaćuju tek nakon što stavke postanu dostupne. Pas mater.

Sam film zato, vrlo je dobar. Ovoliko: ( ) mu fali da bude odličan. Jedini je od tih iTunes rentala koje sam pogledao dvaput (rentali traju 30 dana, ali kada prvi put kliknete na play, imate 24 sata za pogledati film prije nego istekne – ili, koliko puta možete u tom roku). Prije svega, tri ograde o subjektivnosti:

Prvo, nisam baš pratio rad David O. Russella – Three Kings i I Heart Huckabees nikako da dođu na red, a The Fighter – već sam potpuno zaboravio detalje, sjećam se samo da sam mrzio Melissu Leo, na Baleovu ulogu pomislio samo: dobro, jasno nam je, method acting, whatever, i na kraju nije mi ostavio neki posebno pozitivan dojam.

Drugo, bilo koji film koji sadrži Dylanovu Girl from the North Country u startu kreće kao savršen.

Treće, padam na filmove o sjebanim ljudima. I sjebanim odnosima, kompliciranim odnosima, oštećenim karakterima, atipičnim romansama.

Uz ove dvije gore navedene činjenice o filmu nisam znao ništa ili skoro ništa, uključujući i žanr. Čak nisam niti dovoljno dobro pogledao cover kako bi vidio da De Niro ima sporednu ulogu. Očekivao sam samo dramu o duševno bolesnim ljudima i vjerojatno neku bizarnu romansu. Jako me zanimalo i kako je moguće da Bradley Cooper dobije odlične kritike (za Jennifer Lawrence ništa me nije iznenadilo, jer… Winter’s Bone jebemu). Najviše od svega, htio sam da me zadivi, jer dugo već neki film nije.

Na mnogo različitih načina, u tome je i uspio. Komične scene fantastično su smiješne (“DeSean Jackson is the man”; “I’ve done my research”), a ozbiljne scene (psihičkih epizoda pogotovo) nevjerojatno su dirljive. Dodatan bonus i komediji i drami je činjenica da su apsolutno svi likovi u filmu sjebani, a opsjednutost footballom samo šlag na torti. Bio sam oduševljen i zaljubljen u svaki aspekt i komadić filma. Do posljednjeg čina.

U tom prijelazu nešto mi fali. Ili je skok u radnji prevelik ili samo payoff na samom kraju nije potpuno zaslužen. Ne ples, ples je prekrasan: u isto vrijeme i odlični su i smiješno loši, već sve ostalo. Da je bila u tom posljednjem dijelu ili negdje između još barem jedna psihička epizoda ili ozbiljan sukob Pata i Tiffany, film bi bio odličan. Ovako na žalost na samom kraju ostavlja pomalo gorak okus u ustima, no u isto vrijeme još uvijek osjećate slatko na usnama.

Oglasi