Sise

by statler

Prozac Nation / Compliance (Netflix)

Prozac Nation upao mi je u oko pod “Recently Added” na Netflixu svojim coverom s golom Christinom Ricci. Nadalje, IMDb je na parental guideu obećao sise i “dijelove stidne regije”. Dešifrirati što točno time misle bio je dovoljan razlog za pogledati ga. Dobar marketing dakle, čuda radi.

Film počinje titlom “bazirano na istinitoj priči”, na što mi je uvijek prva asocijacija moralizirajuće ljige Hallmarka i Lifetimea. Ne baš najbolji početak, no pređimo preko toga.

Priča je to o Lizzie Wurtzel (Christina Ricci), konkretnije njenoj prvoj godini na Harvardu. Lizzie je dijete razvedenih roditelja, odgojila ju je majka, dok je otac bio prisutan na mahove. Od djetinjstva je bila depresivna i sklona žestokim mood swingovima, no isti su joj pogonili strast za pisanjem i na kraju, donijeli sanjanu stipendiju za Harvard.

Harvard započinje kao iz snova: s cimericom (Michelle Williams) se odmah skompa i postanu nerazdvojne, za članak o Lou Reedu dobije Rolling Stoneovo priznanje, a Noah (Jonathan Rhys Meyers) joj pokaže sve čari seksa i droge.

Naravno, ubrzo svojim kaotičnim ponašanjem uništi svoja prijateljstva, majka joj tone u dugovima od plaćanja psihijatra (Anne Heche) koja joj na kraju prepiše naslovni Prozac.

Taj naslov (uzet i od predloška, autobiografskog bestselera Elizabeth Wurtzel) zapravo je potpuno kriv, jer, opet, sam Prozac u igru dolazi na samom kraju filma; “Prozac nation” samo je floskula koju Lizzie baci u voiceoveru dok primjećuje koliko se ljudi njime kljuka, praktički u epilogu filma.

Istom rečenicom postulira se i kako Lizzie nakon Prozaca ima društveno prihvatljiviji karakter, ali ne zna je li to više ona, je li izgubila sebe i najbitnije, da joj je isti riješio spisateljsku krizu, ali pisanjem se više ne osjeća kao da joj život o tome ovisi, kao što je to i doslovno pokazano odličnom sekvencom sredinom filma gdje danima ne jede i spava pokušavajući napisati savršen članak. Problem je što osim navedenog epiloga nismo vidjeli ništa od te njene druge, Prozacom smirene strane, ništa od tog njenog novog pisanja (dok ovo prvo jesmo, i po voicevoerom pročitanim dijelovima, njeni članci zvuče vrlo pretenciozno, ali dobro pretenciozno – no, ja padam na pretenciozno).

Christina Ricci stvarno je odlično odradila posao, njeni histerični, plaćući ispadi i manične epizode brutalno su odrađeni; jedino što je manjkavo je kemija sa Meyersom i kasnije Jasonom Biggsom, a s potonjim je uguran i podzaplet (odnosno, više njegova karakterna crta) sa metalno oštećenom sestrom koji, uz priču o razvedenim roditeljima i nesređenu obitelj na kraju stvarno jako vuče na Hallmarkovske klišeje.

Isto je donekle suprotno distribucijskoj povijesti filma, završenom 2001 i na festivalima hvaljenom svojom provokativnošću, Miramaxovim otkljupivanjem i obećanjem kino distribucije koja je na kraju izostala i film je svoju pravu premijeru doživio tek 2005 na kabelskoj i ubrzo potom na DVD-u. Na Wikipediji stoji citat koscenarista Franka Deaseya kako je problem bio vjerojatno u nedostatku jasnog kraja koji bi ukazao na to jesu li efekti Prozaca pozitivni ili negativni.

Možda to Miramaxu i jest bio problem no, opet, meni je problem upravo bio što te efekte Prozaca nismo niti vidjeli, pa ne možemo ni prosuditi. Ovako film, usprkos odličnoj Ricci i solidnoj sporednoj postavi, stvarno ostavlja Hallmarkovski okus.

I da, sise su na samom početku, odnosno gola Ricci sjedi na krevetu i kadar je iz profila. Možda je i koja stidna dlaka virnula iznad bedra, no, štogod.

S druge strane, Compliance je obećao sise Dreame Walker. Što mi je, kako još nisam prebolio otkazivanje Don’t Trust the Bitch in Apartmen 23, bilo nepropustljivo. Uz to, mutno se sjećam nekih dobrih kritika, zbog kojih sam vjerojatno film i dodao na Instant Queue. Ili to samo miješam sa blurbovima s covera koji obećavaju “superb”, “shattering”, “gripping”, “brilliant” iskustvo. Donekle, doduše ne toliko superlativno, isto je i ispunio. Kao i obećane sise.

Radi se o malom McDonalsdolikom restorančiću u nekoj američkoj zabiti, čija voditeljica dobije poziv policajca koji joj kaže kako je jednu njenu radnicu mušterija prijavila za krađu te istu kao savjesnu osobu zamoli da istu (Dreamu Walker) zadrži dok oni ne stignu na lokaciju. Iako je svakom normalnom odmah jasno da se radi o prank callu, radnicima u restoranu nije te oni pristanu na zadržavanje, zatim na strip search i dalje, dalje se pitate koliko daleko to može ići i koliko su zapravo ti ljudi glupi. Nekoliko puta gledao sam na timeline koliko još ima do kraja, ne jer je bilo dosadno, nego zato što nisam mogao vjerovati koliko daleko mogu ići.

Film je prilično jednostavan, igra na šok, empatiju i gnušanje, iako vam u jednu ruku pomalo bude i žao svih uključenih (osim pozivatelja kojeg je Pat Healy vrlo, gotovo tragikomično ljigavo odigrao) i ovdje je to potencirano (opet) “based on a true story” podnaslovom. U rukama manje spospobnih, vrlo lako je mogao biti eksploitativno smeće, ovako je samo konstantno creepy i nelagodan.

Oglasi