Batfleck

by statler

Daredevil / Argo (iTunes) / Glory Daze (Hulu)

Ben Affleck je novi Batman. Astronomski internetski shitstorm uslijedio je nakon te objave. Umjesto sudjelovanja u istome, pogledah tri njegova filma iz raznih perioda karijere.

Prvi, Daredevil. Ponukan svojedobnim internetskim shitstormom nad istim, nisam ga gledao, makar ga nisam naročito ni izbjegavao. Da sam pratio strip, vjerojatno bi priča bila drugačija, no moje srce je kod DC-a (očito). Sada je bila prava prilika, i kako na žalost nije dostupan na Netflixu, iznajmih redateljsku verziju na iTunesima.

Komentari po interwebovima ukazivali jesu da je ta verzija nešto bolja, no još uvijek govno.

Što nije istina. Da, film nije naročito dobar, no sve točke origina (iako uz nepotrebno korištenje flashbacka) i zatim standardne superherojske priče pogađa. Najslabije sa negativcima, konflikt s kojima se svodio na: fajt s Elektrom – fajt s Bullseyem – fajt s Kingpinom.

Izuzmimo na trenutak Elektru, koja zapravo nije negativac: navedena dvojica prilično su, komično, over the top, iako je sam casting u redu (ako zanemarim činjenicu da mi je izgledalo kao da Colinu Farellu meta na čelu pritišće obrve prema dolje pa konstantno izgleda retardirano namršteno).

Mislio sam i kako sam dobro uočio easter egg da se jedan od manjih negativaca (Paul Ben-Victor, zašto njega premalo viđam na ekranu u zadnje vrijeme) zove “Joe Quesada”, a mrtvozornik Kevina Smitha “Kirby”; da bi pregledom trivije ispalo da takvih ima još tisuću.

Kad smo kod retardiranih stvari, ona Affleckova frizura – kaj je to? No, jedini minus u izvedbi osim toga bio mi je što kao Daredevil ne izgleda dovoljno prijeteće – ali i to, čini mi se, nije bio njegov problem. Problem je što općenito ton i atmosfera filma ne funkcioniraju, a Nickelback, Rob Zombie, Evanescence i drugi bendovi čija je muzika korištena samo doprinose tom problemu.

Problem je i klinac koji glumi mladog Murdocka/Daredevila, koji je u fokusu prvih dvadesetak minuta filma i koji bi trebao uspostaviti neku empatiju, no meni je upostavio samo iritantnost.

S druge strane, Elektra i kemija Jennifer Garner s Affleckom odlični su (no, narednih deset godina sretnog braka u stvarnom životu to čini logičnim), kako u pomalo blesavim scenama poput upoznavanja na dječjem igralištu, tako i u drugim, manje blesavima. Nadalje, iako je teoretski dobra zamisao da zbog nesporazuma ona smatra da joj je Daredevil ubio oca zbog čega ga lovi i želi osvetu i zapravo je žešća verzija trokuta poput Superman – Lois – Clark, loše je realizirana i ekspresno riješena.

Zapravo, pravi, dobri i dobro realizirani konflikti likova su ono što filmu možda i najviše fali. Simpatično je kako jedan od budućih arhitekata odličnog Marvelovog filmskog svijeta, Jon Favreau ima pozitivnu comic relief sporednu ulogu. Slično, novinar Joea Pantoliana solidno je realiziran lik, i sveukupno, tu bi se negdje mogao kriti dobar film; čak ni neki, ne bih rekao loši, već standarno stripovski dijalozi i monolozi bolje bi funkcionirali da… da film ima dušu. Ako sam dobro shvatio, u kino verziji izbačen je čitav zaplet sa suđenjem Cooliu, a bez toga… nije mi jasno kako je film uopće funkcionirao. Vjerojatno nije. Ovako, nije film toliko loš koliko je mogao vrlo lako biti bolji.

I najmanji mu je problem Ben Affleck.

Deset godina kasnije, potpuno druga priča: Argo. Film koji mi je stalno na vrhu to-do liste, ali sad se tek našao neizbježan povod za pogledati ga.

Scenarist (iako to ovdje nije) i redatelj Ben Affleck sasvim su suprotni glumcu Benu Afflecku. Dok je potonji imao uspona i padova, ovaj prvi, izuzmemo li “I Killed My Lesbian Wife”, konstantno je odličan; počevši sa Good Will Huntingom.

Gone Baby Gone jedan mi je od najdražih filmova. Ne bih sada trošio riječi na njega, osim: prekrasan je. Kompletno. Od početka do kraja. Prekrasan.

The Town – nije mi toliko drag, no vrlo je dobar. Vrlo.

Argo. Tek mu je treći, a tako je ozbiljan i zreo film. Da li je htio poslati neku političku poruku – ne bi se štel mešat – i, jebe mi se. Kaže se kako bi pravednije bilo Oscarima umjesto epiteta “best” koristiti “most” (most acting, most directing itd.) i tada bi oni imali smisla, jer se obično provuku oni koji to uspiju sakriti vrhunsko umijeće koje je bilo potrebno da film funkcionira. Povijesnim dramama po prirodi je teško sakriti taj trud. Isto tako, kako je ishod poznat, iznenađenja u radnji su mala ili nikakva. Argo je tu i malo pretjerao, na kraju, sa “hoće-li-ili-neće” uspjeti uletjeti u avion, no sve ostalo – odlično. Film izgleda kao da je napravljen 1980. Od WB-ovog logoa na početku sve do kraja, atmosfera je odlična. Tempo sjajan, humor fino doziran, sjajni glumci i sam Affleck u glavnoj ulozi fino prigušene izvedbe. Baš odlično napravljen film.

Glory Daze iz 1995. prva je Affleckova glavna uloga, i vjerojatno prva zapaženija nakon Dazed and Confused. Film je u biti sve što bi očekivali od buddy komedije u devedesetima o pet cimera koji će uskoro diplomirati i posljedično, “životi će im se promijeniti zauvijek”. Funkcionira ako su vam bliski ili nostalgično gledate za relativno sličnim danima (pogotovo ako su bili u devedesetima), soundtrack je pun punka, simpatično je sve to skupa u jednu ruku. Kvalitetno, ne baš. Propustljivo, svakako. U ostalim ulogama su između ostalog Sam Rockwell, French Stewart, Alyssa Milano i John Rhys-Davies. Dodatni je nivo simpatičnosti gledati ih gdje su bili i gdje su sad. A Affleckova persona pomalo je slična onoj u Chasing Amy, samo puno manje… rafinirana.

Chasing Amy (još jedan od vrlo, vrlo dragih mi filmova) i ostali Smithovi: Dogma, Jersey Girl, u manjoj mjeri Mallratsi i donekle vezani Good Will Hunting filmovi su iz kojih Afflecka i pamtim. Gledajući po IMDb-u, većinu njegove karijere u dvijetisućitma, zbog kojih je i postao prilično omražen, propustio sam. S druge strane, u većini navedenih uloge nisu takve da bi pokazale neki veliki raspon izvedbi i jedino zato što ga za njih i najviše vežem, još uvijek bih rađe vidio Josha Brolina u ulozi Batmana.

No, scenarist i redatelj Ben Affleck – a navodno je ugovorom dobio i input na scenariju Man of Steel 2 ili kako se već zvao, te režiju budućeg Justice Leaguea – ulijeva mi veliki, veliki optimizam i ako se odmaknem od Holdena McNeilla i Chuckieja Sullivana, mogao bih ga vidjeti i kao Batmana.

Još ako bude standalone film o New Godsima, koji kasnije crossoveraju u Justice League… ako dovoljno sanjam, dogodit će se i to.

Oglasi