Christopher Nolan: The Dark Knight Trilogy (Blu-Ray) / Man of Steel (kino)

by statler

Pitala me već nekoliko puta jedna od vjerojatno dvije osobe koje prate ovaj blog o njegovom statusu; odnosno, parafrazirano “bitno da si u članku pompozno najavio novi blog, a onda ga ignorirao”.

Jebiga.

U jednu ruku, tako su se zvijezde poravnale; uz to, imao sam volju i namjeru pisati o nekoliko filmova, kako sam našao bolji način od VPN-a za zaobilaženje georestrikcija i slično, no, htio sam da prvi članak bude o Batmanu. U međuvremenu, otkako sam počeo ovo pisati, pojavio se Man of Steel, zatim i najava nastavka; tako da će članak biti i o tome; jer, s obzirom na to, ne mogu pričati o jednom bez drugoga. Da, ovo će biti ekstremno dugačko, upozoreni ste. Ili preskočite na sam kraj s opisom samog Blu-Ray seta.

No, vratimo se prvo u prošlost.

Mogao bih lagati i zbog simetrije tvrditi da je Batman bio prvi superheroj kojeg se sjećam, ali točnije bi bilo reći: među prvima. Kroz maglu sjećanja čini mi se da je ranije ipak došao Spiderman. I to u formi crtića koji su se emitirali s njemačkom sinkronizacijom nekim čudnovatim putevima na Z3 (ako se ne varam). Kurca nisam kužio dijaloge, ali u tome je bilo nešto magično. Sjećam se (i majka me na to često podsjeća) samo snimanja epizoda, freeze-frameanja i mahnitog precrtavanja scena iz crtića.

Reći će kasnije gorespomenuta nebrojeno puta “sine, da ti nisam dala da toliko gledaš te gluposti, možda bi ispao normalan”. No, što je tu je; majko, odgojila si geeka.

Jebiga.

U istom mutnom periodu djetinjstva dogodilo se još nekoliko stvari, nisam siguran kojim redom: nakon Malavizije (s Ivicom, Buckom i Darkom) na HTV-u je krenuo Dozierov Batman, ali prilično sam siguran da mi je prvi dodir s tim likom ipak bio Burtonov film, jer se sjećam očevih poluobjašnjenja na pitanja “zašto to nije isto” i “kakav je sad to Batman”. Isto tako, sjećam se i kako smo otac i ja sjedili pred televizorom, a počinjao je Superman 2.

“Tata, a kaj je to Superman?” – nije stigao ni odgovoriti, a John Williams i kratki recap prvog Supermana na početku filma bili su dovoljni da me totalno rastope (bio mi je to vjerojatno prvi nerdgasm).

Vidjevši da dijete to veseli, kupio mi je otac VHS-ove Fleischerovog Supermana i Filmationovog Batmana i Aquamana (da, Aquamana). I ne znam kako itko može tvrditi da su VHS-ovi bili loš medij, jer te kazete izvrtile su se sigurno tisuću puta, a žive su i dan danas. Isuse, kako je to bilo dobro. Nedugo nakon toga baka mi je prekrajala stare plahte ili stolnjake da bi mali Markec mogao letiti okolo u Supermanovom plaštu.

Superman, Batman i Aquaman

U međuvremenu (vjerojatno povodom nekog blagdana) na televiziji je bio i Burtonov Batman. Ne sjećam se prvog puta kada sam ga gledao, ali znam da sam drugi put bio spreman s praznom kazetom. Ta je isto preživjela do danas. To je bilo nešto sasvim drugačije od sveg ostalog gore nabrojanog; naravno, nisam to znao opisati, naravno nisam niti pola filma skužio; ali sve je bilo mračno i gumeno i bizarno i strašno i *pravo* – sve ostalo je bilo super, ali kužilo se da je pretjerano i fantastično, ali ovo je djelovalo stvarno. I Batmobile, Isuse, taj Batmobile.

Bitno je bilo naglasiti da se radi o "američkom igranom filmu"

Bitno je bilo naglasiti da se radi o “američkom igranom filmu”

Sljedeći bitan moment, nekoliko godina kasnije, bio je dolazak Batman Returns u kina. Čim sam to uočio (u novinama): “tata, idemo to gledati, MORAMO to ići gledati”.

Najranije sjećanje iz kina uopće mi je scena u kojoj Keaton sjedi depresivan u mraku svog dvorca, bat-signal mu osvijetli prozore i on ustaje uz Elfmanovu temu. Wow. Bilo je to previše. Bilo je savršeno.

U međuvremenu, za ovaj tekst, nebitno je sve do dolaska Batman Forever u kino; film na koji je učiteljica vodila razred u kino, ali ja sam ga morao propustiti jer je majka organizirala nešto drugo u isto vrijeme. I naravno, bio sam totalni šupak prema njoj dok nije pristala da će me ona sama voditi u kino. Dvananest-godišnji ja nisam (opet) pokopčao zašto je sad (opet) to skroz različito od prošlih filmova i zašto su jedine poveznice bile Alfred i ovlaš spomenuta Vicki Vale, ali dok je mama zaspala za vrijeme filma, meni je (opet) bilo odlično.

I dan danas su mi Batman i Batman Returns vrlo dragi filmovi, no čak i više zbog toga što cijenim i volim Burtona (zaključno cca sa Big Fishom), nego zbog samog Batmana.

Nolanovu (sada već službeno zvanu) Dark Knight trilogiju smatram savršenom. Ne dobrom, ne odličnom, već savršenom. Osim tog nesretnog naslova, trećeg filma pogotovo – savršeno bi (meni) bilo kada bi se taj zvao npr. Gotham Rises. I kada bi u samom filmu tada vidjeli više obične populacije, što bi svemu dalo dodatni smisao i poantu Dickensovom citatu. No, sada već brzam.

Ne znači njena savršenost da je ona definitivna verzija Batmana; ta titula pripada Timm/Dini/Burnettovoj animiranoj seriji. To je definitivni Batman. Ako ništa drugo nećete gledati ili čitati o Batmanu, ovo je jedino dovoljno. Kevin Conroy je Batman, Mark Hamill je Joker. Kako kaže debeli Kevin Smith u svojim podcastovima, kada čita strip, čuje upravo njihove glasove. Siguran sam da nisam jedini koji se slaže s njima.

***

Dosta uvoda, počnimo s Beginsom. Ovdje bih isto, u neku ruku, bio sretniji da se izvorno zadržao kodni naslov “The Intimidation Game” (ne bi li to bilo odlično, da ga nisu ni reklamirali kao Batmana, već da uđete u kino očekujući neki psihološki triler i u pola filma samo izleti Batman).

Ranije sam gledao Nolanov Memento (najbolji njegov film dosad, no to je tema za jedan drugi članak), no zapravo nisam previše pratio hype vezan za film, a oko Baleovog castinga bio sam prilično ambivalentan (ako se dobro sjećam, tada nisam još gledao Američki psiho).

Sve se to promijenilo kada je napokon došao taj release date i sjedoh u kino. Film je prilično didaktički i, kao i ostatak Nolanovog opusa, usprkos igranja vremenskim poretkom (uvijek i odlično u službi radnje), zaplet je prilično školski jednostavan.

Henri Ducard početkom filma, kada pronađe Brucea u zatvoru, ima sljedeći monolog:

“A vigilante is just a man lost in the scramble for his own gratification. He can be destroyed, or locked up. But if you make yourself more than just a man, if you devote yourself to an ideal, and if they can’t stop you, you become something else entirely. Legend, Mr. Wayne.”

Vrlo jednostavno, zapravo nam je u tih par kratkih rečenica objasnio što će se dogoditi u filmu, no upravo zbog toga što znamo tko i što je Batman i zbog Neesonove izvedbe polušapatom, naježim se svaki put; iako je i ta izvedba i monolog sam po sebi prilično jednostavan i pretenciozan, funkcionira u kontekstu filma, Batmana i uz odličan “sudbonosni” Zimmer/Howardov score u pozadini.

Čitav film je takav – svi komadići postavljeni u prvom dijelu kasnije imaju svoje objašnjenje, obrat ili rasplet do kraja; čak i na toj razini da si svi likovi vraćaju one-linere (“Why do we fall?”, “Never given up on me? Never” i sl.), što je, čini mi se bilo filmu prigovarano kao minus, no ja to vidim samo kao feature. I uvijek je isto u službi nekog karakternog razvoja ili zakucavanja poante.

Film i svoje dvije osnovne teme: strah i očinstvo, toliko naglašeno i ne-suptilno nosi kroz čitav film da je čudo što tako dobro funkcioniraju.

Scena kada se odrasli Bruce vraća u špilju u koju je upao kao dijete i okružuju ga šišmiši: muzika i taj kadar – fantastično.

Prvi Batmanov izlazak i sjajna režija scene koja nam daje payoff svega do tada i koja uspijeva (koliko god to nakon tisuća i tisuća spomena istog postalo već naporno) pokazati da tip koji se oblači u šišmiša bi stvarno mogao biti zastrašujuća pojava u stvarnom svijetu – sjajno.

Tempo muzike nakon reza sa improviziranog “bat-signala” sa Falconeom i tempo radnje do kraja – nevjerojatno.

I na kraju, sam kraj i još jedan sjajan, sjajan dijalog na krovu, doduše dijelom popaljen iz Batman: Year One, no to mu nije minus, već samo dodatni plus; foreshadowing sa Joker kartom, priča o eskalaciji i “I never said thank you” – “You’ll never have to”: savršenstvo. Nisam mislio da išta može nadmašiti tako dobar kraj, no tri godine kasnije prevario sam se (i četiri godine nakon toga opet).

Sjećam se još uvijek da sam odmah nakon što se naslov pojavio i krenula muzika pomislio “ovo moram pogledati ponovno”, što i jesam, još dvaput u kinu i tko zna koliko puta na DVD-u (dvadesetak minimalno).

Da, MacGuffin usmjereni mikrovalni raspršivač vode upitnog je smisla, no kakve to veze ima kada je samo MacGuffin koji radi tako kako je radio. Nije on jedina stvarna zamjerka, ali opet, energija, tempo, boje, efekti, izvedbe i muzika; toliko su me oduševili da mi od tada ništa nije moglo umanjiti njegovu savršenost.

I onda, tri godine kasnije, priča se ponavlja: no, ovaj put, čim je objavljeno da se radi na nastavku, znao sam da će nastavak biti najbolji film ikad. Kada sam vidio prvu objavljenu fotografiju Heatha Ledgera našminkanog kao Jokera, bio sam apsolutno siguran u to. I da, čak se i obukao u Jokera za maškare (šest mjeseci prije premijere filma). Činjenica da će naslov filma biti “The Dark Knight” u to vrijeme samo je dodatno pojačala tu spoznaju.

Od te prve fotografije, preko teasera i trailera, mislio sam da znam kako će teći priča nastavka; naravno nisam bio u pravu. No, za njegovu odličnost jesam.

No koliko god cijenio Ledgerovu izvedbu Jokera, smeta mi što je prva i obično najbitnija poveznica s filmom: da, odlična je, ali nije najbitnija u filmu. Zapravo, filmu se i zamjera što je Joker u glavnoj ulozi, što je Batman postrance, no to uopće nije tako.

Prvo, Harvey Dent jednako je vrijedan lik – opet, kako nam sam u početku kaže poantu filma “You either die a hero, or you live long enough to see yourself become a villain” – ili ako hoćete, ocrtava Jokerovu “svatko može poludjeti nakon jednog lošeg dana” iz Killing Jokea.

Ono što obojica jesu, i što film i oslikava, su zrcalne slike Batmana: jedan njegova “legalna” verzija, bijeli vitez; a druga njegova apsolutna, kaotična suprotnost.

Opet, u Dark Knightu ponavljaju se dvije teme, utjelovljene u ta dva lika, uz obećanu eskalaciju na kraju Beginsa. Obje imaju fantastične kulminacije: sa Jokerom na zgradi (“You and I, we’re meant to do this forever”) i Dentom na samom kraju.

Taj kraj, jebo me pas. Opet, nevjerojatno mi je koliko je sam film zapravo jednostavan i koliko nam puta kroz dijaloge zapravo objasni što nam hoće reći, a kako dobro oni funkcioniraju. Jer nema problem da se ne drži “show, don’t tell” principa, već nam prvo napravi “show”, a zatim i “tell”. I to tako dobro funkcionira, između ostalog i zato što je iskren. Nema ironije, nema nekog “to je samo superherojska bajka” odmaka, već samo iskreno udara u glavu. Naravno, i nažalost, nije to jedini način i jedini pravi put; kao što to nije ni hiperrealni pristup, no ovdje je bio pogođen stopostotno.

I na kraju bi The Dark Knight Rises.

No, prije toga, preminuo je Heath Ledger. Svakako, to je promijenilo mnogo toga: prvo, stvarno sjajan glumac otišao je prerano; drugo, “You and I, we’re meant to do this forever” nije bilo ostvarivo. I to je, u kontekstu ove trilogije, prilično tužno, jer kemija koju su Bale i Ledger imali bila je upravo na razini kakvu Batman i Joker moraju imati u bilo kojoj verziji. Ta činjenica sigurno je i zacementirala odluku da će DKR biti zadnji film u ovoj inkarnaciji Batmana.

Bez obzira na to, opet sam bio uvjeren da će rezultat biti najbolji film ikad, i opet se nisam prevario.

Najveća zamjerka zapravo i je da film vjerojatno ne funkcionira samostalno i volio bih kada bih to mogao provjeriti (nekako zaboraviti BB i TDK pa pogledati DKR i zatim se ponovno sjetiti svega), no… kaj se može.

U jednu ruku, najkompliciraniji je film u trilogiji jer u isto vrijeme pokušava držati se jasne teme kao i prethodna dva (ovdje: iskupljenja i kako kaže Nolan, “boli”), a u isto vrijeme zaokružiti priču, vraćajući i dodatno potencirajući elemente postavljene u prva dva filma. Koliko je TDK imao beskonačno prostora za ekspanziju u odnosu na BB, DKR ima beskonačno stvari za završiti. I dok uspijeva u mnogo toga, umjesto energičnog tempa ide na epsku širinu. Što nije loše, samo je drugačije i gubi na toj jednostavnoj čistoći koja je krasila prethodnike. Meditativni je osvrt na rasplet TDK i posljedice pobjede nad organiziranim kriminalom, zapravo je dekonstrukcija svega što je TDK postavio; odgovara na pitanje “što znači biti Batman”, i u isto vrijeme ponavlja zaplet BB, uz nafrljenu brutalnost (personificiranu u Baneu) i dodan motiv osvete (u Taliji).

Zbog svega navedenog, i usprkos tome što ne volim birati favorite i vjerujem da trilogija najbolje funkcionira kao cjelina, DKR mi je možda i najdraži dio.

U isto vrijeme, DKR je i taj koji fanboyevi (izuzmimo ozbiljnu kritiku, to je drugi par rukava) najviše kritiziraju, od površnih razloga poput: kako se u pljački Wall Streeta vrijeme promijenilo iz dana u noć dok su prošli kroz tunel (a zapravo, već kada su Baneovi ušli na burzu bio je sumrak i upaljene ulične lampe); kako se Bruce tako brzo vratio iz zatvora (a trebalo mu je dvadesetak dana) i kako mu je kralježnica uopće zacijelila (što možda ne funkcionira medicinski, ali funkcionira karakterno).

Kada bi tako gledali, ni zaplet TDK nema nikakvog smisla, pa opet nije ljudima toliko smetao. S druge strane, možda to i je problem DKR, jer ako vas film ponese, zaboli vas za takozvano, glupo zvano “plot holeove”; a DKR očito u tome nije uspio ako se na tome zadržavamo (Film Crit Hulk ima odlične eseje na tu temu, ne direktno vezane na Batmana, već općenite).

Zamjerka je i na master plan negativaca, no nakon što su isti pokušali ekonomski razoriti grad, a zatim trujući ga strahom i oba puta nisu uspjeli, zašto ne pojednostavniti stvari i baciti nuklearku. Jedino što priznajem, Talijinu smrt je Academy Award Winner Marion Cotillard mogla puno bolje izvesti.

S druge strane, Anne Hathaway savršeno je utjelovljenje Seline Kyle – pokretima, gracioznošću, kemijom s Baleom. Od njihove prve zajedničke scene do kraja, savršena kemija. Nije mi uopće jasno kako se ljudima činilo naprasito što je završila s njime u Firenci. I ta guzica, ajme.

Bilo je napisa i o socijalnom komentaru filma, s obzirom na Occupy Wall Street i kako je “99%” preuzelo kontrolu nad Gothamom, no ako išta, to nije nikako prikazano u pozitivnom smislu; za Baneovu ponudu građanima da preuzmu grad odmah smo znali da je lažna – no, umjesto “običan puk treba preuzeti kontrolu” komentar bi bio “puku je potrebna nada”, što je i lijepo iskorišteno. Iskorišteno, ali film nije stao na niti jednu stranu, niti ponudio odgovore na krizu (zašto i bi, zaboga), već je to bilo samo nešto što je tu. I spremno za eksploataciju.

Muzika je još jedan segment koji vrijedi spomenuti: kroz čitavu trilogiju Zimmer, i u manjoj mjeri Howard izgradili su od par ponavljajućih taktova u Beginsu do kraja trilogije vrlo prepoznatljiv, upečatljiv i neraskidiv soundtrack; iako mislim da je pretjerao sa chantanjem u DKR, teme koje svaki pojedini lik ima – Batman, Joker, Bane, Catwoman prije svega, jednako su postale neraskidive od istih likova.

Uz Zimmera, Nolanove desne ruke Wally Pfister i Nathan Crowley stvorile su vizualni spektakl; odlično je u dodacima na DVD-ima gledati koliko truda i muke je zbog Nolanove pedantnosti i “napravimo sve što stvarno možemo” pristupa utrošeno; i bez ijedne te komponente – fotografije, efekata, dizajna i muzike uz deset puta bolju priču filmovi ne bi držali vodu; ovako, osam godina stari Begins uopće ne izgleda zastarjelo. A stil i dizajn prepoznatljivi su i nezamjenjivi kako u svakom filmu posebno, tako i u trilogiji kao cjelini.

Pitanje drži li trilogija vodu u biti se svodi na jedno ključno pitanje: je li to trilogija o Batmanu; je li to Batman? Mnogo je negativnih odgovora na to pitanje, i vrlo argumentiranih: Batman se ne boji šišmiša, Batman je detektiv ravan Sherlocku, Batman nikada ne odustaje, nikada ne može napustiti tu personu, jer Batman je pravi karakter Brucea Waynea, jer Batman se ne bori samo protiv organiziranog kriminala i superzlikovaca, Batman je taj koji će pronaći i išamarati svakog kradljivca torbica, njegova borba ne prestaje dok nije siguran da se isto što se dogodilo njemu ne može dogoditi drugome.

Sljedeći argument je kako je u trilogiji Bruce praktički triput obukao kostim Batmana, kako ga u TDK, a posebno u DKR uopće nema, kako se pojavljuje u svega pola sata filma. Prije svega, koliko uopće različitih fajtova trebamo vidjeti – sasvim ih je bilo dovoljno, i iz različitih perspektiva, udaljenosti, situacija (blizu i kaotično u BB, čisto i s udaljenosti u DKR, gadgetima pogonjeno u TDK, uz kombinacije). Drugo, između Beginsa i Dark Knighta prošla je godina, godina i pol u kojoj je, pretpostavimo, svaku noć Bruce izlazio i šamarao zlikovce; te u osam godina između Dark Knighta i Risesa činjenica da je noć Dentove smrti bila posljednje potvrđeno viđenje Batmana, ne znači da je posljednje i koje je stvarno bilo. Uz to, Bruce se nije povukao iste te noći iz javnog života, već tek nakon što je projekt fuzijskog generatora propao.

Uzevši u obzir i (stvarno previše ponavljanu) “realnost” filma, koliko dugo bi stvarna, čak i fizički najspremnija osoba mogla skakati po krovovima i lomiti kosti.

Naposlijetku, Nolan, kao i svaki drugi pravi autor koji se kroz proteklih šezdeset godina primio lika, učinio ga je svojim. Stvorio je priču o Bruceu Wayneu koja ima svoj početak, razvoj i kraj, a kao i priča, njegov karakterni arc ima isti put; o osobi koju je osobna tragedija nagnala da da apsolutno sve od sebe (“You have given this people everything” – “Not everything, not yet”) da popravi svoj grad, da bude njegov simbol nade i veličine; u bukvalnom, a tako i u meta smislu, najviše prožetom u Risesu: kako svatko može biti Batman; a nije li upravo to ono što toliko čitatelja upravo privlači Batmanu proteklih šezdeset godina.

Bila je to krasna priča o Batmanu koja sigurno nije najbolja, jedina ili definitivna, ali priča koju smo trebali i zaslužili. I kako je netko na twitteru rekao, ovo je Trilogija ove generacije. Nadam se da će netko doseći njen uspjeh, ali stepenica je postavljena prilično visoko.

 ***

A onda je došao Superman. Superman je prilično zajeban lik jer, dok je Batmanova privlačnost jasna (jebe majku svima, običan je čovjek sposobniji od svih superheroja, zapravo je psihopat, a poremećeni likovi uvijek su zanimljiviji), Superman je boyscout. I zbog toga i predmet podsmijeha, kao jedan od dosadnijih i bezveznijih superheroja. Gdje su mu mane, gdje su mu interni konflikti, gdje mu je badassery? Superman ima upravo sve to, samo je možda potrebno više za napisati stvarno dobru Superman priču, i Superman kao lik isto tako ne bi preživio tolika desetljeća da ne vrijedi. Problem je što su mainstream film, strip i televizija postali opterećeni sivilom, “darknessom” i antiherojima. Nije to samo po sebi loša stvar, ali čini mi se da je došlo i do zasićenja antiherojima i posljedično i do nekih nebuloza: hrpe ljudi navijaju, suosjećaju i podržavaju Waltera Whitea – pa je li to normalno? I kako kaže naslov (vjerojatno) sjajnog stripa “What’s so wrong about truth, justice and the American way” i njegova definitivno sjajna animirana adaptacija Superman vs. The Elite; zašto ne bi bilo mjesta za jednog potpuno “straight” heroja; izuzmemo li nepopularnost epiteta “American”, zašto ne bi bilo odličnih priča o totalno pozitivnim herojima?

Naravno, ima ih, zadržimo li se na Supermanu, prvo mi na pamet pada odličan Morrisonov strip i McDuffie/Timm/Burnettova adaptacija All-Star Superman; Superman TAS i Justice League iste ekipe i mnogi drugi. Zapravo, tužno je što se apriori priče o Supermanu generalno smatra dosadnima.

I tako je, da ne duljim (heh), prije nekoliko godina Nolan s Davidom Goyerom tokom rada na priči za Dark Knight Rises pitchao Warner Brosu svoju ideju za Supermana. Pitchao i naravno dobio, s obzirom da im je donio kamione novaca Batmanom. Nedugo nakon toga Zack Snyder izabran je za redatelja.

O Snyderu i Goyeru nikada nisam imao dobro mišljenje. Da, Goyer jest bio duboko upleten u Dark Knight trilogiju i vjerujem da je postavio kostur priče (a kostur i je prilično jednostavan i straightforward), no siguran sam da su braća Nolan i njihovi drugi suradnici (spomenuti Zimmer, Pfister, Crowley i tisuće drugih) bili ključni da ta trilogija postane to što je, a ne bezveznost, glupost ili smeće kao Blade ili Nick Fury (ili Da Vinci’s Demons, Flash Forward, Ghost Rider, Threshold, Jumper). Dokaz u prilog toj tvrdnji je i Dark City, film koji je dobar usprkos njegovom scenariju.

Snyder je još veća žalost. Tehnički, u jednu ruku nemam primjedbi; jer iako inzistira na svojoj hiperstilizaciji, lijepo to izgleda; ali stil je jedino čime se njegov dotadašnji opus mogao podičiti, stil kojem je još jedna ključna značajka copy/pasteanje. Jer što su drugo 300 i Watchmen osim C/P-a stripa? I kakvog uopće smisla imaju takve adaptacije? Što će mi adaptacija stripa koja je identična stripu? Rađe ću pročitati strip. Nije li poanta adaptacija uzeti ideju, priču, likove, ali ih i učiniti svojima i bitnije od toga, prilagoditi mediju. Film i strip nisu isto, stripu sami određujete tempo, uz crtačevo vodstvo, a u filmu ste zarobljeni onim koji diktiraju redatelj i montažer. A Snyder vam to pokušava (i da, priznajem, odlično uspijeva) doslovno precrtati s jednog na drugo. No, najgore je što je to još dobro u odnosu na njegove originalne ideje: Sucker Punch je bio vizualno kreativan (ali čini mi se, na sve krive načine) i imao je donekle zanimljiv koncept, ali razrada i izvedba, Kriste Isuse, kao trinaestgodišnjak sa vrlo skupim igračkama.

Ključan je problem obojice, čini mi se, što nemaju dušu. Pretjerujem, da, ali oni možda čitaju predložak, ali ga ne dožive, ne razumiju kao jedan, recimo, već spomenuti genijalni luđak Grant Morrison. Jer neki su jednostavno umjetnici, neki su šljakeri. A Snyder i Goyer samo su prilično dobri šljakeri.

Tako da sam se prilično bojao Man of Steela. Superman, kao što daleko gore napisah, bio mi je također drag dio djetinjstva i drag lik, a čak ni Nolanova upletenost nije mi davala potpuno pouzdanje – jer koliko god je Batmana učinio svojim i to na pozitivan način, isto se ne može samo preslikati na Supermana, niti Superman ne može funkcionirati na isti način. Ali nekim magičnim spletom okolnosti, moglo se dogoditi da taj film stvarno bude odličan i stvarno bude funkcionirao kako treba.

Stigli su i traileri. Prvi teaser obećao je introspekciju u Supermanovu bit i sekundom scene leta zapanjio izvedbom. Drugi trailer bio je više na “doom and gloom” strani, pogotovo s otkrivanjem više materijala iz filma – sa dosta tamnom paletom boja, što je bilo prilično problematično. Dok smeđa, plava i siva potpuno odgovaraju Batmanu, Superman bi trebao imati prezasićene, jarke boje, biti “ideal kojem treba težiti”, kako je Jor-El ponavljao Russell Croweovim inspirirajuće hraptavim glasom, ponavljao pogotovo efektno u trećem traileru, gdje se prvi put u pozadini čula nova Supermenova muzička tema i gdje mi je “in time, they will join you in the sun”… popraćeno fantastičnim bubnjevima prodalo apsolutno sve. Da, vrlo sam jeftin.

Stigao je napokon i sam film. I nakon što sam ga drugi put pogledao u kinu, još uvijek nisam siguran što mislim o njemu. Da, film nije dobar i sve što je Film Crit Hulk ovdje napisao stoji.

Da, film mi nije na kraju dao niti jedan pravi čudesan moment kakvih je u Batman Beginsu bilo napretek – osim Jor-Elovog monologa i prvog leta, koji smo već vidjeli u prvom jebenom traileru. Niti jedan.

Ali.

Kad smo kod prvog leta, muzika koja ga prati i kompletno muzika u filmu, na čelu sa glavnom temom je fantastična. Nenadjebiva. Genijalna. Superman je desetljećima bio vezan uz Williamsov upečatljiv i prepoznatljiv score, toliko da se čak i polu-reboot-polu-nastavak Superman Returns držao istoga, pa i inače nevezana, originalna i odlična Superman TAS u svojoj je temi imala jezgru u Williamsovoj temi. A sada ovo, ovo je potpunih 180, i najbolje od svega, savršeno odgovara i savršeno funkcionira kao Supermanova tema. Ti jebeni bubnjevi. Savršeno.

Film stvarno lijepo izgleda, dizajn Kryptona, kostima, sve, u prvom redu alienske scenografije; iako bih još uvijek nešto svjetlije i zasićenije; lijepo je.

Film ima nekoliko odličnih, vrijednih koncepata. Komentar na vjerojatnu reakciju masa na pojavu vanzemaljaca u trenutnoj okolini. Zatim eugenika na Kryptonu (nije originalan koncept, no dobar je) i činjenica da je Kal-El bio prazna ploča koja je mogla samostalno izabrati što će učiniti sa svojim životom, osoba koja je prošla svijet i probala sebe pronaći u njemu i ono što su njegova putovanja stvorila pozitivnu, ne destruktivnu, nepokolebljivu idealnu verziju nas; ili kako to (da, opet) Jor-El u tom sveprisutnom ekspozitornom monologu kaže “an ideal for them to strive for”. Zapravo, u zadnjih nekoliko godina uvijek se kao esencijalnoj slici Supermana vraćam naslovnici All-Star Supermana #1: totalno opušten Superman sjedi na oblaku, izgleda kao da nema niti jedne brige na svijetu i mirno nas promatra.

Problem je u Man of Steelu što nije bilo – ili nismo vidjeli – od početka do kraja nikakve Clarkove sumnje niti konflikta – bilo dok je spašavao autobus kao klinac, bilo dok je glumio nomada, bilo kasnije kada se otkrio, bilo kada je izabrao Zemlju pred Kriptonom; nije bilo nikakvog konflikta – kao da je bio predodređen (genetski) da bude upravo takav. Svi govori Jonathana Kenta nisu zapravo služili ničemu, pa ni njegova (totalno glupa) smrt nisu ništa promijenili, pa barem glupom linijom dijaloga ako ničim drugim. Kad je već toliko koristio paralele s kršćanstvom (što samo po sebi i nije loše, ali ne kad vas udara u glavu time), zašto nije mogao biti kao Posljednje Kristovo iskušenje? S druge strane, ima nešto privlačno u tome da si Clark jednostavno ne može pomoći, nego mora pomagati ljudima. Jedini pravi, ljudski moment imao je kod sloma u školi i to je najvećim dijelom počivalo na činjenici da je Diane Lane odlično prodala toplu majčinsku ulogu. (Nije niti Kevin Costner loše odigrao Jonathana, no problem je što mu je uloga bila potpuno šuplja).

Lois Lane po meni je apsolutni pogodak, iako nije crnka. Amy Adams svojim nježnim glasom, ali snažnom pojavom dostojno je predstavila lik. Zamjera se filmu što je praktički u drugoj polovici svedena na “damsel in distress”, no ne bih se složio da je tako; bilo je dovoljno snažnih karakternih momenata za nju u filmu, a činjenica da ju je Superman morao spašavati kao prvo je neizbježan dio folklora, a kao drugo, ipak su vanzemaljci malo van njene lige. S njihovom kemijom, romansom i prije svega, činjenicom da mu je otkrila identitet nemam problema; zapravo i to mi je drag i dobar dio filma. Nespretno je to predstavljeno, u jednoj montaži s njenim voiceoverom, no prema tome se naslućuje da je ona provela mjesece tražeći ga – i bitnije, a opet nedovoljno naglašeno u filmu, on je proveo godine pomažući i spašavajući ljude prije oblačenja plavog kostima – i naravno da je pao na jedinu osobu u desetljeću s kojom je mogao biti iskren i ne skrivati se. No, ne isključujem da je i ovdje moj doživljaj zamućen mojim unaprijed stvorenim mišljenjima i onime što uz Supermana ide po defaultu.

Kolutao sam očima i na spomene kolateralnih žrtvi u recenzijama i bijesa zbog Supermanove očite nebrige za njih. Molim vas, u svakom drugom stripu, crtiću i filmu netko proleti kroz deset zgrada ili neka beštija zadere po komadu nebodera; mislim da nije u tome problem, već samo u tome što to u Man of Steelu beskonačno traje. Beskonačno. Beskonačno.

Na kraju, usprkos tisućama problema i šupljoj prenapuhanosti (ne medijskoj, već sadržajnoj) filma, uspostavio je dobar origin sa Kryptonom, iako Henry Cavill nije imao velikih izazova u izvedbi, isijava karizmom i likom Supermana i Clarka, a u nekoliko momenata (onaj smiješak pri prvom letu, predobro) pokazuje apsolutni potencijal, a uz solidnu Adamsinu Lois mjesta za ekspanziju i nadao sam se, pravi, mesnati nastavak sa karakternim konfliktom (ako ga upare sa dobro pogođenim, nagoviještenim Luthorom) i introspekcijom lika i koncepta Supermana. Sve je zapravo tu, samo treba dobro posložiti neke kockice i riješiti se drugih i Man of Steel 2 mogao bi stvarno biti pravi odličan film o Supermanu.

No, na kraju, došao je Comic-Con. Ne, prerano je, bila mi je prva i ostala jedina reakcija. Još uvijek je moguće da će sve ovo što želim od filma o Supermanu uspjeti izvući i uz Batmana, koristeći njega i Luthora kao Jokera i Denta u TDK, moguće je čak i da spoje kontinuitete oba filma, ali Goyer i Snyder, sumnjam da su oni za to sposobni. Bojim se, jer Man of Steel je već bio na rubu da nastavkom ode ili u odličnost ili u krasan kurac, a s ovom najavom sve mi se vjerojatnijom čini potonje.

***

Sranje, nakon svega ovoga zaboravih se osvrnuti na sam box-set trilogije. Box-set kojeg godinu dana kasnije reizdaju pod “ultimate collector’s edition” s dodatnim materijalima (razgovor s Nolanom i Richardom Donnerom plus figurice). Jebo im pas mater svima redom. Ne dam im više novac.

Radi se o britanskom (region-free) izdanju koje dolazi u crnoj kutiji jednostavnog dizajna s logom i naslovima filmova i iritantnom papirnatom naljepnicom s opisom featurea koja se da odlijepiti, ali pri tome odlijepi i dio kutije. Set sadrži po dva diska za The Dark Knight i The Dark Knight Rises (prvi s filmom i trailerima, drugi sa dodacima) te jedan za Batman Begins, na koji su utrpani film i dodaci.

Uz to, u kutiji je i kratki izvadak iz knjige “The Art and Making of The Dark Knight Trilogy”. Što je simpatično za prolistati, ali u krajnjoj liniji beskorisno.

TDK trilogija - kutijaTDK trilogija - kutija (2)TDK trilogija - sadržajTDK kutija - stražnja strana TDK - unutarnja kutija - straga TDK - unutarnja kutija - sprijeda

IMG_1819

BB i prvi disk TDK započinju s filmom čim se disk ubaci i stisne play, što je koncept koji bi trebalo slijediti svako Blu-Ray izdanje: jedan disk sa filmom (na kojem su dodatno samo titlovi i eventualno audio komentari) i drugi disk sa menijem na kojem su dodaci. TDKR već ne slijedi isti princip, nego ima početni meni prije početka filma.

Od specijalnih dodataka najviše nedostaje audio komentar, što je standardno za sve Nolanove filmove, već mu kao zamjena služi “in-movie experience”, “extended experience” ili kako se već gdje zove – radi se o tome da vam tokom gledanja filma u pojedinim scenama iskoči kratki dokumentarni segment o pozadini rada na toj sceni – negdje sa strane vizualnih efekata, pronalaženja lokacije, kostima i slično. Iskreno, puno bolje bi bilo kada bi svi ti kratki (neki ekstremno kratki) segmenti bili izvađeni i montirani u jedan dobar feature-length dokumentarac.

Kako patim na rastvaranje anatomije scena i divim se trudu, viziji i znanju uloženom u stvaranju te magije koja nastane kada se svi ti segmenti spoje. U tom smislu, ovdje ima nekoliko prilično zanimljivih (na sva tri filma), gdje u biti umjetnost dekonstruiraju na sumu različitih zanata.

Bitno je još napomenuti da su dodaci Beginsa u SD-u, a uz to, od sva tri filma jedino na njemu nedostaje oštrine u transferu, ostala dva su prilično dobra. Mogu to kao i SD dodatke pripisati starosti, iako je vjerojatno uloženo nula truda za poboljšati originalno, samostalno izdanje (ako izuzmemo novu naljepnicu na disku).

Vrijedi istaknuti i dokumentarac o Batmobileovima – dizajnu, izradi i ostavštini svakog do sad napravljenog – od onog koji je vozio Adam West do Tumblera. Vrlo simpatično.

Trenutna cijena seta na britanskom Amazonu je £27, no mislim da vrijedi dati (doduše, gotovo duplo) više (£50) za ultimate verziju.

Oglasi