Zbogom torrenti

Naklapanja o filmu i televiziji

Intimna kinematografska poezija Leosa Caraxa

xawyqmsu9v7vf4bwejbi

“HOLY MOTORS is perhaps one of the best movies Hulk has ever seen” naslov je neobično kratkog osvrta Film Crit Hulka na navedeni film i istovremeno izjava koja bi, s obzirom na Hulkov kritičarski status, svakog ozbiljnijeg gledatelja trebala potaknuti da istog smjesta pogleda.

Meni je, naravno, trebalo nešto više vremena. Prethodno ljeto napokon je došao na red, nakon što je stajao dugo u bespuću Netflix queuea. Jedino što je dulje ostalo od njegovog truljenja u istom je poplava spektra snažnih osjećaja na svaki spomen naslova.

Holy Motors gotovo mi se neprimijetno tako ušuljao među najdraže filmove i eksplodirao svojim savršenstvom dok je u isto vrijeme vjerojatno i najteži za opisati. Točnije bi bilo reći, nemoguć za opisati.

Ne zbog toga što je art-snobovska nakupina pretencioznih nerazumljivih scena (što nije), već zbog toga što je iskustvo filma bolje ako ne znate o čemu se radi – kao, uostalom, i kod svakog drugog filma, iako za svaki dobar film istovremeno vrijedi i činjenica da je nebitno znate li radnju unaprijed. Teško je o njemu pisati upravo zato što je apsolutno emocionalan, a nimalo didaktičan doživljaj, simfonija zvuka, slike i prije svega, glume.

Film je to o filmu, o filmskoj industriji, o poslu glumca i njegovim izazovima, a u isto vrijeme film o životu, o ulogama koje svi glumimo u različitim dijelovima života, o umoru i starenju, izgubljenim ljubavima i osobnim tragedijama, ali i radosnim, senzualnim i bizarnim intermecima na putu.

Holy Motors je i film u kojem ćete vidjeti najbolju glumačku izvedbu svih vremena, film za koji je Denis Lavant trebao dobiti minimalno jednog, a zasluženo jedanaest Oscara. (I svih drugih glumačkih priznanja na svijetu.)

Mr. Oscar je i njegovo ime u filmu – slučajno – možda, što se nagrade tiče, iako sam bio uvjeren da nije nimalo slučajno dok nisam pročitao Caraxovu biografiju.

Naime, pravo ime Leosa Caraxa je Alexandre Oscar Dupont.

Rođen je gotovo u isto vrijeme kao i francuski novi val, 1960. u Parizu. Radio je kao filmski kritičar prije nego što se okrenuo stvaranju filmova (umjesto da samo beskonačno trkelja o njima kao neki). Sa samo 24 godine napravio je BOY MEETS GIRL, crno-bijelu impresionističku romansu o mladom deprimiranom filmašu Alexu koji upoznaje suicidalnu Mireille. Naravno da film jednog mladog francuskog kritičara po dijelovima podsjeća i na Godarda i na Truffauta, no već je ovdje očita Caraxova idiosinkrazija isprepletenosti s njegovim vlastitim životom i romantičnost veća od života. Prejednostavno je i gotovo uvredljivo reći da je film prekrasno snimljen, kada svaki kadar zrači poezijom svjetla i sjene u svojoj beskrajnoj melankoličnosti.

Gotovo je neugodno, s druge strane, koliko film zapravo blijedi u usporedbi s njegovim sljedećim: MAUVAIS SANG (odnosno, BAD BLOOD). Doslovno je svaki kadar vizualna ekstaza prezasićenih boja koje pršte emocijama. Priča o buntovnom mladiću Alexu ponovno je o nedostižnosti ljubavi, upakirana u znastveno-fantastični kriminalistički zaplet. Svi superlativi jezika ovom filmu su nedovoljni da bi opisali njegovu ljepotu i koliko god ne volim gledanje scena van konteksta prije gledanja samog filma, ova u svojih nekoliko minuta pokazuje ne samo koliko je ovaj film magičan, već i općenito koliko film može biti nešto magično, kako vam može stvoriti trnce u rukama, čežnju u utrobi, nostalgiju za nekad pronađenom vlasi kose i ostaviti impresiju svojim bojama, muzikom i pokretom kamere.

Pet godina kasnije Carax završava svoju svojevrsnu trilogiju o ljubavi s LOVERS ON THE BRIDGE, o propadajućem alkoholičaru Alexu i postepeno slijepećoj Michele koji se zaljubljuju tokom svog beskućništva na naslovnom mostu. Opet, možda nije fer nazvati ga inferiornim prethodniku samo zato što nema toliko izraženo posebnu fotografiju iako je stilski potpuno prepoznatljiv, no u svakom slučaju, makar odličan, nedostaje mu vrhunac emocionalnosti prva dva filma.

Naslovnu ulogu redateljevog surogata Alexa u sva tri filma igra Denis Lavant, kao i u Holy Motors; dok su mu partnerice u filmovima Caraxove tadašnje djevojke: Mireille Perrier u Boy Meets Girl te Juliette Binoche u Mauvais Sang i Lovers on the Bridge, dodatno upotpunjujući autobiografsku crtu filmova. Od prvog filma Lavant je fantastična pojava, sjajne mimike i nevjerojatne fizičke ekspresivnosti, nerijetko izvodeći takve akrobacije da pomislite da ga je Carax našao u nekom cirkusu (nimalo ne iznenađuje činjenica da je u mladosti išao na tečajeve pantomime i cirkuskih točaka). Siguran sam da bi i on, kao i Julie Delpy i Juliette Binoche koje su prve veće uloge ostvarile u Caraxovim filmovima, također postao internacionalna zvijezda da nema takvo neobično grubo i nelijepo lice – i vrlo je tužno što to nije, jer vrhunski radi svoj posao.

Prvi Caraxov film bez Lavanta i jedini prema književnom predlošku izlazi osam godina kasnije, POLA X sa Guillameom Depardieuom i Yekaterinom Golubevom. Baziran na Melvilleovom romanu “Pierre ili dvoznačnosti” (naslov je akronim Pierre o Les Ambiguetes, a X broj draftova scenarija kroz koji je prošao) o buržujskom piscu koji otkriva da ima polusestru i život mu nakon toga propada dok s njom započinje incestuoznu vezu; film nije bio dobro primljen, jedino je kontroverze izazvala (odlična) nesimulirana scena seksa; no, iako površinski drugačiji od ostalih Caraxovih radova, sjajan je i van te scene, upečatljivo turobnog industrijskog štiha.

Nakon POLA X pripremao je razne druge projekte, no nenadana smrt partnerice Yekaterine Golubove koja se godinama borila s depresijom stopirala je sve te planove i vjerojatno bila primarno nadahnuće za Holy Motors u čijoj se srži njegova osobna tragedija duboko osjeća, za jednu apsolutno savršenu refleksiju života i umjetnosti i jedan od najljepših i najboljih filmova ikad.

Oglasi

BIRDMAN (2014)

(or: The Unexpected Virtue of Ignorance)

Birdman je kao rijetko koji drugi film obećavao već samo svojim sinopsisom (Mihcael Keaton u ulozi propalog glumca koji je davno doživio svoj vrhunac glumeći superheroja sličnog Batmanu), slikom Keatona u pernatom kostimu koja je uz to išla i činjenicom da iza njega stoji Alejandro Gonzales Innaritu.

Uz spomen Innarituovog imena dodatno je neobično bilo što je bio klasificiran kao komedija, jer jedina dva njegova filma koja sam gledao bile su brutalne drame: 21 GRAMS i BIUTIFUL, a ovaj potonji me svojom apsolutnom depresijom i odvratio od želje da gledam išta drugo što će taj čovjek napraviti. Volim sumorne drame, ali što je previše, previše je.

Sva ta generirana pozitivnost pomalo se istopila dok je došao prvo na domaći, a zatim i na moj osobni kino repertoar, usprkos brojnim nominacijama za nagrade, u krugovima mojih poznanika i timelineova na twitteru šuškanja su bila u spektru od negativnih do rezerviranih; što je sve pridonijelo nekom eksternom opterećenju gledanja filma koji zvuči tako odlično, a sve vam govori da je sranje.

Na žalost, na kraju je i ispao sranje.

Zanatski je stvarno sjajan: koliko god se privid snimanja u jednom neprekinutom kadru činio jeftinim trikom, odlično je izveden i daje mu neku posebnost, no ta posebnost ostaje na površini slično kao i sve izvedbe ispred kamere koje su vrhunski ekspresivne, ali u konačnici prilično šuplje.

Karakterno je film nakupina jednostavnih slikovničkih klišeja, od razvedenog glumca u pedesetima koji jebe mladu trideset-godišnjakinju, njegove buntovne kćeri koja ima problem s drogama i autoritetima, ali je super u duši*, do uštogljene brodvejske kritičarke (koja zvuči kao da slušam filmske repulzije); nitko nije potpuni zajeb, ni potpuni pobjednik, ali nema niti nijanse. Svi likovi i njihovi egzistencijalistički problemi nevjerojatno su plošni, a s neprekinutim kadrom upareni su čudni skokovi u fokusiranju na pojedine likove i situacije.

Kraj (prvi kraj) mogao je biti odličan kraj filma, ali ne ovog filma, već nekog gdje bi mogao biti trijumf pokazanog, dok ovdje onaj pljesak publike lažno odjekuje kao i ostatak filma. Posebno me rastužilo što bi u rukama nekog poput Charlieja Kaufmana film vjerojatno ispao fantastično. Najtužnije je upravo to što mi se čini da mu je tako malo falilo da bude odličan, što sam do sredine filma mislio “pa ovo i nije loše, ovo je dobro”, no što se više rasplitao, taj osjećaj je sve više tonuo dok ga nije zamijenilo potpuno razočaranje.

posebno još moram spomenuti činjenicu: koliko je jebeno nevjerojatno lijepa Emma Stone

JUPITER ASCENDING (2015)

Mjesecima nisam vidio buraza dok nismo prošli tjedan jedva uspjeli dogovoriti kino. Sjeli smo na pivu sat vremena prije predstave u 21.25, on je riješio karte ali napomenuo da je nešto vjerojatno zajebao jer je prvi put uzimao na Stars Club karticu tako da je predložio da krenemo nešto ranije (što po Cinestarovom vremenu znači da smo iz birtije izašli u 21.25 tako da stignemo riješiti eventualne probleme s kartom i doći na početak filma).

Došli smo do gospona na ulazu, buraz mu je pokazao QR kod na mobitelu, a ekran se odmah zacrvenio. Gospon je odmah skužio: “jooo, a zakaj ste kupili karte za krivi centar, odite na blagajnu vidit kaj se može”.

Dobrostivošću gospodične na ulazu (kojoj smo trebali kupiti čokoladu) smo dobili novu predstavu koja počinje u 22.10. Rekao mi je odmah “buraz, svjestan si da film traje dva sata? Što znači da završava poslije ponoći”. S obzirom da smo radni narod, to nam je obojici brutalno kasno. Ali kaj je tu je. Barem smo stigli popiti još jednu pivu (koja je isto bila prekratka za količinu catchupanja koju smo trebali obaviti).

I tako s dvije pive u mjehuru u 22.20 ulazimo u kino, a on mi odmah kaže: “znaš da ćemo se upišati do kraja filma” i ode riješiti tu situaciju. Meni se nije pišalo, ali znao sam da je u pravu.

Bitno mi je bilo reći sve ovo gore da postavim ovo kino iskustvo u ispravan kontekst: tokom cijelog filma mi se pišalo i spavalo, na trenutke sam i zadrijemao. Usprkos tome, siguran sam da mi konačan zaključak nije kriv: kako je ovo loš film. Zapravo, kako je ovo nepotreban film.

Negdje u svojoj srži on krije stvarno dobar film. Zapravo je odlična ideja da je jedna čistačica, imigrantica bez obrazovanja zapravo vlasnica Zemlje (koja je sama po sebi farma za proizvodnju eliksira života bahatom plemstvu svemira). Nešto je genijalno u misli da je naša kraljica čistačica koja se rola nebesima.

(Nego, kad ste zadnji put vidjeli čistačicu koja tak dobro izgleda – nemojte me krivo shvatiti, ja volim čistačice, ali nijedna koju sam upoznao nije izgledala ni blizu kao Mila Kunis)

Problem je što se film sastoji od ekspozitornih pričanja preklopljenih Channingom Tatumom koji se rolajući kroz svemir napucava s negativcima. Kako su se on i Jupiter zaljubili, gdje je tu kemija? Zašto bi posada Aegisa uopće navijala za njih, gdje im je motivacija? Sean Bean u ovom filmu nije umro, ali je zato barem izdao prijatelje da bi se poslije vratio na njihovu stranu.

Što je najmanji od detalja derivativnosti ovog filma: Dune, Star Warsi, tu su i natruhe Hitchhikera s beskonačnom birokracijom, s tom razlikom da je Jupiter Ascending kastriran od svake vrste humora. Osim onog nenamjernog tipa, poput vizure Channinga Tatuma s krilima. I na rolama. Isuse, te role.

Općenito za scenografiju ne znam što bih rekao. U isto vrijeme djeluje poznato i svježe, ružno jeftino i lijepo. Izgled glavnog negativca (Balema) potpuno je bizarno poremećen, u dobrom smislu: ima onaj neki tračak larger-than-life zloće kakvu jedan negativac u ovakvom žanru mora imati; čitav ovaj originalno zamišljen univerzum zapravo ima neku iskru zanimljivosti, ali je realizacija užasna. Možda i najgore od svega, muzika je loša i nimalo odgovarajuća – jako me na kraju razočaralo vidjeti da ju potpisuje meni jako drag Michael Giacchino.

Kružile su priče prošlo ljeto kako su GUARDIANS OF THE GALAXY jednostavan i derivativan film, ali pogledate njih i onda Jupiter Ascending i tek onda vidite koliko je teško napraviti dobar SF spektakl; slično tome, pogledate WINTER SOLDIERA i njegove akcijske scene kojih ima barem šest (možda i jednako kao ovdje, ali nisam brojao i sve su bile iste, tako da je mogla biti jedna ili tisuću), ali je svaka drugačija i u službi pogonjenja radnje. Ovdje su akcijske scene dosadni intermezzo dosadnih dijaloga Mile Kunis i jedne od njenih rođaka/braće/djece(?).

Često se zna i MATRIX kritizirati da je derivativan (od GHOST IN THE SHELLA do jeftine filozofije), ali Matrix je bio potpuno magičan, poseban i još uvijek mi beskrajno drag. Na žalost (i premda nisam stigao popratiti daljnji rad obitelji Wachowski), čini se da je bio i u njihovom opusu jedinstveno odličan.

Moj tjedan s Antoineom Doinelom

Predug je popis ključnih filmova u povijesti koji mi godinama tvore rupu u općem obrazovanju, a 400 BLOWS je barem deset godina pri vrhu tog popisa (još uvijek negdje u spindlovima imam DVD upravo s ovim dolje navedenim filmovima). Vjerojatno veliki dio otpora – možda je to pregruba riječ – više nevoljkosti prema gledanju i nekako posljedično, razmatranju francuskog novog vala upravo je ta riječ “obrazovanje” – osim što sama po sebi nosi neku obavezu, dodatno je zastrašujuća činjenica što bi nakon njega trebalo ispitati čitav jedan pokret koji mi je djelovao jednako strano koliko i primamljivo. Glupo je u jednu ruku promatrati bilo koji film kroz takvu prizmu, pogotovo kad je “francuski novi val” postao floskula kojom se razbacuje uokolo, slično kao “Citizen Kane je najbolji film ikad” ili “Alfred Hitchcock je najveći mastor suspensea”; s druge strane, uvijek je takve filmove nužno i staviti u kontekst nekog vremena i okolnosti pa tako i probati ocijeniti njihovu vrijednost uzevši sve to u obzir, a ne samo promatrati ih kao zatvorenu cjelinu.

Kako je 400 Blows bio tema jedne epizode simpatičnog podcasta u kojem kritičari Devin Faraci i Amy Nicholson raspravljaju jesu li pojedini filmovi vrijedni uvrštavanja u filmski kanon, te mojih problema da ne mogu preskočiti epizodu bilo čega, čak i nevažnog podcasta, već to moram pratiti redovito i uredno, konačno je i on došao na red.

A sada mi je žao što ga nisam ranije pogledao, jer do sad bih ga sigurno pogledao već nekoliko puta i sigurno ću mu se još mnogo puta vraćati. Film je nevjerojatno lijep, svojim glatkim prijelazima i kretnjama kamere, dugim kadrovima, odzvanjajućim koracima kroz magloviti Pariz i jednostavno prekrasnom pratnjom žičanih instrumenata.

Kao što vjerojatno sva djeca u osnovnoj školi znaju (ili bi trebala), poluautobiografski prikazuje Truffautovo djetinjstvo kroz lik njegovog filmskog dvojnika Antoinea Doinela. Nestašni trinaestgodišnjak koji se osjeća zapostavljeno od roditelja i ugušen represivnim školskim, zatim i kazneno-popravnim sistemom vjerojatno bi mi bio bliži srcu da sam (kao što već spomenuh) film gledao u djetinjstvu, no iako bih ga nekoliko puta tokom filma poželio išamarati, njegov finalni (iako znamo da će biti kratkotrajni) bijeg u slobodu i taj posljednji zamrznuti kadar toliko su ispravno slavljeni i toliko na kraju ostavljaju univerzalno moćnu misao.

I rijetko kao igdje drugdje, u isto vrijeme savršeno zatvaraju film i ostavljaju želju da vidimo što će biti s Antoineom.

“400 udaraca”, tek kasnije pročitah, samo je doslovan prijevod francuskog izraza koji bi značio “živjeti divlji život” ili doslovnije “400 prljavih nestašluka” – dok sam, gledajući film, mislio kako će Antoine do kraja filma dobiti 400 šamara.

Nestašluk je Antoineu, činilo se, potpuno isčezao u nastavku, kratkom ANTOINE AND COLETTE, gdje se pretvorio u naoko sređenog i odgovornog nesretno zaljubljenog klinca.

Nema te fluidnosti kao 400 Blows, ali ima krasnih primjera naturalizma i super je kako je u ta “jednostavnija” vremena ofiranje bilo drugačije, a najviše od svega kako je kraj toliko bolno odličan, kako bi i završetak svake tinejdžerske ljubavi trebao biti.

Nakon te simpatične vinjete, nestašluk se zato vraća u velikom stilu u STOLEN KISSES: nisam ni blizu očekivao da će biti toliko duhovit i “lagan”. Stil je prepoznatljiv, od kamere iz ruku koja lagodno putuje do panorama Pariza i tracking shotova iz ptičje perspektive, ali svojom šarmantnom duhovitošću potpuno je različit od prva dva, bez imalo mladenačkog angsta.

Nisam očekivao ni da će Antoinea život odvesti u detektivske vode – nečasan otpust iz vojske na početku puno je bliže onome što bih očekivao, no opet ne na tako zabavan način. “400 nestašluka” upravo bi najviše naslovom odgovarao radnji Stolen Kisses. Ako izuzmemo nedodirljivu maestralnost 400 Blows, daleko mi je najdraži u čitavom ciklusu.

BED AND BOARD manje je, pogotovo početkom, obećavao, no sličnog je duha, kao i Stolen Kisses, krasnih momenata i duhovitosti isprepletenih životnim istinama. Oba filma imaju odlične sporedne likove koji ih ispunjavaju nekom posebno lijepom ljudskošću i nezamjenjivim karakterom.

Završetak sage, LOVE ON THE RUN, daleko je najslabiji u seriji, prenatrpan flashbackovima na prethodne filmove – pola filma mogao bih zamijeniti vlastitim razmišljanjima o prethodnim dijelovima, potpuno pretjerano i čak se pomalo čini potcjenjujuće uvredljivo što ih koristi da “objasni” prethodna događanja, no s druge strane lijepo se bilo sjetiti odličnih momenata iz prošlih filmova. Makar isti time i gube dio svoje ljepote (pogotovo flashbackovi iz 400 Blows) kada se maknu iz šireg konteksta kompletnog filma.

Usprkos svemu tome, ona druga polovina lijepo je zaokruživanje cjeline, dirljvo, kao i prethodnici, šarmantno do samog kraja, iako više od ostalih prožet tugom, te kao i drugi, dovoljno dvosmislenog iako sretnog završetka.

Zajedničko svim filmovima je i sveprisutan motiv filmova i kina, muzike i knjiga – od Balzaca kojeg trinaestogodišnji Antoine čita do prodavaonice ploča u kojoj pronalazi svoju posljednju ljubav i sveprisutnog Montmartrea sa smetlarskom kamionom u prolazu; iako mi se čini da su kadrovi kroz filmove postajali sve jednostavniji, ali bez obzira na to, beskrajno ispunjeni dušom Pariza, dušom krasnih likova i jednom nepretenciozno ugodnom ljepotom.

WHIPLASH (2014)

WHIPLASH (2014)

Film o studentu prestižne njujorške muzičke škole koji želi postati najvećim jazz bubnjarem u povijesti (Miles Teller) i njegovom odnosu sa brutalno zahtjevnim profesorom (J.K. Simmons) nahvalili su kritičari, industrija i publika, a među drugim na prvi pogled kalkulantskim filmovima nominiranima za Oscara (THE THEORY OF EVERYTHING, THE IMITATION GAME) daleko mi se najviše isticao kao potencijalno odličan. No usprkos svemu tome, nije mi se svidio.

Što ne znači da je film loš. Vrlo je efektan prikaz prolivenog znoja i krvi u potjeri za savršenstvom, u ovom slučaju bubnjanja. Miles Teller je sjajan i opet ću ponoviti kako mislim da ga očekuje stvarno dobra karijera, a još se više pričalo o odličnosti izvedbe J.K. Simmonsa, koja jest nedvojbeno odlična, ali zapravo nije ništa neočekivano niti je neobično Simmonsa vidjeti u ulozi učitelja sličnog drill sergeantu koja od njega zahtijeva deranje, psovanje i bijesne poglede – svojim dugogodišnjim radom istu je već usavršio pa jedina osobina svojstvena ovoj ulozi ostaje njena eksponiranost, što minutažom, što univerzalnim pohvalama.

Problem je u tome što nisam siguran što želi reći. Je li Andrew muzički genije čiji je talent trebalo izbrusiti drilanjem ili samo dobar bubnjar koji je brutalnom vježbom uspio postati vrhunski. Ne isključujem da je problem u meni, jer nemam sluha i ne znam prepoznati razliku, ali ne znam ni je li to bitno; pa je poanta filma samo da budeš vrhunski u nečemu nužno biti šupak (kao što su to oba glavna lika), a možda je i samo tužan prikaz stvarnosti da geniji moraju žrtvovati “normalne” ljudske osobine.

Doduše, vjerujem da film pokazuje da ni u kojem slučaju to nije pozitivno, s vrhuncem u sceni kada se Andrew krvav diže iz razlupanog auta nakon saobraćajke i trči da stigne na nastup.

Nadalje, posljedični je problem kad glavnog lika smatrate šupkom nemogućnost uživanja u njegovom finalnom trijumfu (za koji smo znali da dolazi), koliko god isti bio tehnički impresivan. I dok razumijem poruku da se tek nakon što poznajete nešto u dubinu, svakim taktom osjećate taj tempo, možete stvoriti nešto van zadanih okvira, nije mi to ovdje dobro prikazano. Jer, da li Andrew u ovom slučaju zna improvizirati na temu ravno dvije skladbe koje je naučio (Whiplash i Caravan) ili nekako magično sad razumije čitav jazz. Čini mi se da kraj filma, iako nenamjerno, želi sugerirati potonju tvrdnju.

“Poruka filma” je glup i ograničavajuć kriterij po kojem bi se neki film trebao ocjenjivati (i općenito ne volim niti koristiti niti se obazirati na tu sintagmu*), no svaki film želi nam ili nešto reći o ljudskosti i osjećajno se povezati s nama, bilo to time da nas natjera na suosjećanje, razmišljanje ili samo zadivi vizualima, a Whiplash je donekle uspio samo u poticanju pitanja “što čini talent ili vrhunskog umjetnika”. I dok je to dobra podloga za diskusiju i misao koju mi je ostavio u glavi, prilično sam siguran da ću brzo zaboraviti njegovo postojanje.

 

*uvijek se sjetim lika u DON’T BE A MENACE… koji je znao iskočiti tokom propovjedničkih monologa u filmu i viknuti “Message!”

Umjesto godišnje top-liste

Prošle godine sam jako malo pisao (čitava tri članka, od toga niti jedan na ovom blogu), a koliko god se ovaj članak činio dug, čini mi se i da sam pogledao jako malo filmova.

Da nisam pogledao na about page ovdje, vjerojatno bih opet ponovio neke fraze o polu-redovitom objavljivanju i tome koliko uopće ovo pisanje ima smisla. U jednu ruku osjećam se kao da sam petnaest godina prekasno uhvatio vlak pisanja bloga, nakon što su svi kul klinci davno prestali.

Lako je moguće da će ovaj članak biti i jedini ove godine. OK, barem vjerujem da ću postaviti i sve stare, da budu na jednom mjestu. I da se vidi koliko nisam napredovao već petnaest godina.

Najgore od svega, čitajući ovo završeno čudovište, shvatio sam i da nisam u ovih šest tisuća riječi gotovo ništa pametno rekao.

Pročitaj ostatak ovog unosa »

Izgubljeni u 108 dana

S obzirom da je danas deveta obljetnica dana kada Desmond David Hume nije ukucao brojeve u Swanov kompjuter i time srušio Oceanicov let broj 815 ili dana premijere prve epizode Losta; u ocekivanju desete godisnjice te nevjerojatno drage mi serije odlučih pobrisati prašinu s Blu Rayeva i pogledati je u 108 dana; zapravo prvi put u cijelosti otkad je napustila eter.

Ugrubo je to jedna epizoda dnevno, ali kako ne bih zakrčio blog postovima o Lostu, komentare ću ostavljati updateovima na ovaj post.

I tak… Here we go again.

Pročitaj ostatak ovog unosa »

Gosling/Williams efekt

Blue Valentine / Take This Waltz / Lars and the Real Girl (Netflix)

Blue Valentine gledao sam prvi put prije nekoliko godina i, do prije par dana, kada sam ga gledao ponovno, sjećao se samo da je bio užasno dirljiv i da je Ryan Gosling bio ćelav, fantastičan i iako je Michelle Williams bila sjajna, njegova izvedba bila je vrijednija pažnje.

Pročitaj ostatak ovog unosa »

Excelsior!

Silver Linings Playbook (iTunes)

Silver Linings Playbook bio mi je, uz Argo, na vrhu liste filmova koje apsolutno moram pogledati. Prije godinu dana. Nekako nikada nije došao na red – prije svega zato što sam samo uzevši u obzir činjenicu da su kritike bile odlične i da se radi o sjebanim ljudima odlučio da ću kupiti Blu-Ray na slijepo. No, zbog financija to nikad (još) nije došlo na red, a sada sam tražio film koji bih mogao uklopiti u isti članak uz Lars and the Real Girl jer o istom nisam imao što puno za reći, pa mi je ovo nekako palo na pamet. Na žalost, na Netflixu nije još dostupan, pa je za quick fix opcija bila samo iTunes rental ($5.99).

U jednu ruku, to se pokazalo kao užasna odluka, jer sam time saldo na iTunes računu spustio na cca $7, neću ga moći nadoplatiti barem sljedeća dva tjedna, a za tri dana izlazi novi album Nine Inch Nailsa koji sam odavno preorderao, ali zaboravio na činjenicu da iTunesi (kao i Amazon) preordere naplaćuju tek nakon što stavke postanu dostupne. Pas mater.

Pročitaj ostatak ovog unosa »

Hart of Dixie S01 (Netflix)

Na iTunesima svaki tjedan izaberu jednu seriju i njenu prvu epizodu ponude besplatno, naravno, s naumom da vas navuku na kupovinu čitave sezone ili više njih. Slično bude i uskoro, u sezoni pilota (naravno, ne u sezoni kada kritičari dobivaju screenere, već kad prve epizode novih serija budu emitirane), pa tako i u jednom i u drugom slučaju obično kliknem na “Free Download” i onda mi se skupi hrpa serija od kojih dvije trećine nemam neku želju pogledati. Uz to, zbog toga u “Purchased history” imam hrpu govana.

Između ostalog, na toj listi našao se i Hart of Dixie. I stajao tako mjesecima dok nisam riješio hrpu zaostataka i rekao: da i to vidimo. Znao sam da se radi o doktorici (preslatka da postoji Rachel Bilson) koja odseli iz grada u neku selendru na jugu i tamo otvori ordinaciju opće prakse i da se radi o CW-ovoj seriji – s te dvije informacije znao sam odmah na što računati.

Nakon pilota, vidio sam i da je prva sezona na Netflixu. Vjerojatno je i iluzija viška vremena imala tu ključan utjecaj, no u svakom slučaju, dogodilo se ovo:

Hart of Dixie maraton

Pročitaj ostatak ovog unosa »